Piše: Mark Ayyash, thebosniatimes.ba
Riječi nisu dovoljne. Rezolucije UN-a nisu dovoljne. Zvanične osude nisu dovoljne. Mali dotur pomoći nije dovoljan. Sve su to prazne riječi i besmislene radnje.
Dok se palestinski narod suočava s genocidom, a Izrael ih neselektivno ubija, raseljava i uništava njihove gradove, arapske države moraju djelovati na smislen način. Vrijeme je da arapski svijet, uključujući palestinske vlasti, nedvosmisleno prekinu diplomatske i ekonomske veze s izraelskom državom.
Sve države, po svom dizajnu, odgovaraju samo na lični interes, a ne na moralne molbe. Iako ću uvijek ostati posvećen pravdi, želim se ovdje fokusirati na to zašto je u vlastitom interesu arapskih država da odmah prekinu veze s Izraelom.
Iz dva glavna razloga, arapski režimi trenutno smatraju da je njihov vlastiti interes povezan sa statusom quo, u kojem Izrael nastavlja sa svojim naseljeničko-kolonijalnim projektom, a arapske države ignoriraju palestinsku stvar.
Prije svega, plaše se izraelske vojne moći, uključujući i činjenicu da je riječ o nuklearnoj sili. Arapske države ne vjeruju da je sukob s Izraelom u njihovom najboljem interesu, jer bi Izrael i njegovi zapadni saveznici mogli uništiti arapske vojske.
Drugo, ovi režimi ne žele da se suprotstave zapadnim silama. Svi oni shvaćaju da je Izrael imperijalna ispostava Zapada, a budući da su računali da se ne mogu suprotstaviti američkoj moći, odlučili su raditi u tim okvirima, što donosi i ekonomske koristi.
Istina, ekonomske koristi koje proizilaze iz ovog pristupa uglavnom su koncentrisane u rukama manjine političke i ekonomske elite. Neki bi mogli ući u srednju klasu, ali, u cjelini, većina naroda u regionu nema koristi od ovog aranžmana i s pravom vide svoje vladajuće elite kao korumpirane. To je ono o čemu su se radile arapske pobune 2011.
Revolucionarni duh
Iako su arapski režimi uspjeli poraziti ustanke i održati svoju moć putem državnog terora – uključujući zatvaranje, mučenje, ubijanje, cenzuru i potpuni nadzor – revolucionarni duh nije poražen. Neminovno će se ponovo dići i zahtijevati pad ovih režima.
Dok političke i ekonomske elite to mogu smatrati problemom koji se može upravljati i s kojim se mogu nositi putem “sigurnosnih mjera”, baš kao što su to činile 2010-ih, upozorio bih da se ne brkaju kratkoročni rezultati sa dugoročnom stabilnošću – i što je još važnije, brkajući bogatstvo sa dostojanstvom, istinskom slobodom i suverenitetom.
Ljudi širom regiona velikom većinom podržavaju Palestinu iz različitih razloga, uključujući i to da palestinsku borbu vide kao odraz vlastite nevolje i želje za dostojanstvom i slobodom. Oni su oduševljeni što vide palestinski narod, s malo resursa i bez formalne države, kako se suprotstavlja svoj vojnoj moći SAD-a i Izraela.
Takve misli se brzo vraćaju na režime koji tvrde da ih predstavljaju. Oni počinju da se pitaju zašto egipatski i jordanski režimi nisu uspeli djelovati da ublaže patnje Palestinaca u Gazi, ili zašto Saudijska Arabija nije iskoristila polugu svojih zaliha nafte da izvrši pritisak na SAD da zaustave svoju podršku izraelskom ratu.
Najbrži način da ovi režimi razviju organsku vezu sa svojim narodom bio bi poduzimanje konkretnih akcija koje će se suprotstaviti Izraelu i SAD-u
Iako bi ovi režimi mogli spriječiti svoj narod da kolektivno izražava takva pitanja kao što su zahtjevi građana prema režimu, ta pitanja ostaju u srcima i umovima ljudi i o njima se raspravlja u zajednicama širom arapskog svijeta.
Dakle, koji je lični interes ovih režima da sada promijene kurs? Ukratko, odgovor je legitimnost.
Totalitarni režimi ne uživaju organsku vezu sa ljudima kojima vladaju, već onu zasnovanu na strahu. Iako se legitimitet vladajućeg režima može održati silom u dugim vremenskim periodima, to je krajnje neefikasan i nestabilan oblik legitimiteta.
Najbrži način da ovi režimi razviju organsku vezu sa svojim narodom bio bi poduzimanje konkretnih akcija koje će se suprotstaviti Izraelu i SAD-u. Zaista, palestinska borba može ovim državama ponuditi organski legitimitet kod masa. Tek tada mogu postati istinski oslobođeni i suvereni.
Uzimam baklju oslobođenja
Postoji posebno mjesto u historiji koje čeka da bude popunjeno; da se istinski lideri pojave i uzmu baklju palestinskog oslobođenja.
Trenutni pristup arapskih država će ih učiniti samo fusnotama u historiji; naknadna pamet, jer su njihove riječi i djela samo izraz njihove nesposobnosti da se suprotstave imperijalnim zahtjevima američke imperije. Da bi ušli u glavni tekst, oni moraju radikalno promijeniti svoje razmišljanje i zauzeti hrabriji stav protiv Izraela i američke imperijalne moći.
To ne znači nužno rat sa SAD ili Izraelom. Ekonomski i politički pritisak može djelovati vrlo efikasno, možda više nego ikada.
Arapske države imaju značajnu ekonomsku polugu, i iako bi ovaj put bio dug i težak, one na njega ne bi krenule same. Bahrein i Bolivija su već prekinuli zvanične veze sa Izraelom, dok su Čile i Kolumbija povukle svoje ambasadore. Mnoge druge zemlje bi podržale ovaj pristup jačanja političkog i ekonomskog pritiska na SAD i Izrael.
Globalna koalicija nacija može postati moćna sila ako se kolektivno, otvoreno i direktno suprotstave imperijalnoj moći SAD-a, s ciljem da je istisnu iz regije. Na isti način, Izrael se može natjerati da odustane od svog naseljačko-kolonijalnog projekta.
Ako se takva akcija preduzme, arapske države mogu preći sa linije u fusnotama historije na pisanje potpuno nove knjige. Uslovi su već stvoreni, a ljudi širom svijeta – posebno na globalnom jugu, ali iu Sjevernoj Americi i Evropi – postaju sve sitiji euro-američkog imperijalizma.
Da li su lideri u arapskom svijetu spremni da se pojačaju i ispune obećanje istinske dekolonizacije? Ljudi su spremni. Oni samo trebaju svoje izabrane vođe, one koji im neće stajati na putu, već će pomoći oslobodilačkoj borbi palestinskog naroda. Trenutak je sada i može početi tako što će sve arapske države prekinuti odnose s Izraelom.
(TBT, MEE)
