Piše: Amena ElAshkar, thebosniatimes.ba
Nakon nedavnog izraelskog zračnog napada na Arapsku bolnicu Al-Ahli u Gazi, u kojem je poginulo blizu 500 ljudi, i usred stalnih tenzija na južnoj granici Libana s Izraelom, mnogi spekuliraju o tome kako bi se Hezbolahovo učešće u sukobu moglo promijeniti u narednim danima.
Takva pitanja dolaze u pozadini sporadičnih okršaja između Hizbolaha i izraelske vojske u južnom Libanu – regiji koja se često naziva “sjevernim frontom” Izraela – i usredotočuju se na potencijal za eskalaciju.
Hizbollah se upušta u sukobe s Izraelom od izbijanja sukoba u Gazi, jer stranka ima za cilj da zadrži odvraćajući stav uz pridržavanje utvrđenih pravila angažmana.
Jasno je da Hizbolah korača delikatnim putem na jugu. On ne samo da učvršćuje pravila angažmana s izraelskom vojskom, već i šalje jasnu poruku izraelskom i američkom establišmentu da je spreman da se uključi u ovom kritičnom trenutku.
Istovremeno, došlo je do značajne mobilizacije izraelskih snaga prema sjevernoj granici, uključujući rezerviste iz elitnih jedinica i bataljona, dok se tenkovi i artiljerija postavljaju oko mjesta moguće eskalacije.
Dvosmislenost koja okružuje Hizbolahovo potencijalno učešće u ratu nehotice je poslužila oružanim frakcijama Gaze držeći izraelske snage u pripravnosti, čime su raspršili fokus i resurse odbrambenog establišmenta.
Ovo predstavlja stratešku prednost, ometajući izraelsku vojsku da koncentrira svoju punu moć isključivo na ofanzivu na Gazu, dok istovremeno dodaje sloj složenosti geopolitičkom pejzažu koji se razvija.
Lansirane rakete
Hizbolahova reakcija na akcije Izraela proširila se i izvan njihove razmjene vatre. Značajan, ali zanemaren aspekt u ovom sukobu je umiješanost Palestinaca iz izbjegličkih kampova u Libanu, koji su izveli napade preko Plave linije na izraelska naselja.
Iako su mnogi previdjeli ove napade, posebno s obzirom na njihov relativno minimalan utjecaj na izraelsku vojsku, inicijativa predstavlja značajan pomak. Generalno, Palestincima u Libanu je zabranjen ulazak u područje Južnog Litani sektora (SLS), koje se smatra vojnom zonom, zbog straha od neplaniranog vojnog angažmana s izraelskim snagama.
Ali nedavno, i uz podršku Hizbolaha, pojedinci povezani s libanskim ogrankom brigada Qasam, naoružanog krila Hamasa i Saraya Al Muqawama, naoružanog krila Islamskog džihada, lansirali su rakete iz Libana prema izraelskim naseljima. Sa sigurnošću se može reći da su takvi napadi izostali sa libanske scene barem od oslobođenja južnog Libana u maju 2000. Njegov povratak pokazuje nivo spremnosti Hizbolaha da se uključi u rat koji je u toku.
Osim toga, sugerira da bi se, ukoliko se otvori drugi front rata na sjeveru, Izrael mogao suočiti s vatrom ne samo Hizbolaha, već i palestinskih frakcija koje su se intenzivno obučavale za takve angažmane.
Hizbolahove akcije u južnom Libanu mogu se tumačiti na dva različita načina. Prvo tumačenje, koje se uglavnom drže izraelskih i američkih analitičara, tvrdi da Hizbolahov suzdržan odgovor označava nedostatak interesa da doprinese tekućoj ofanzivi u Gazi.
Uprkos iskazivanju solidarnosti sa stvarima palestinskog naroda kroz odanost pojmu “jedinstvenih frontova”, temeljnom principu “osovine otpora”, libanska straka izgleda oklijeva da se u potpunosti angažira, prvenstveno zbog lokalnih i unutrašnjih faktora koji mogao da spreči njenu sposobnost da vodi rat punog razmjera protiv Izraela.
Ova nevoljnost se doživljava u pozadini teške ekonomske krize u Libanu. Nadalje, iako Hizbolah posjeduje arsenal koji je značajno porastao tokom vremena, izraelski i američki zvaničnici vjeruju da je grupa iscrpila svoje ljudske resurse uključivanjem u sukobe širom regije, posebno u Iraku, Siriji i Jemenu.
‘Nulti momenat’
Zapadne percepcije islamističkih partija, međutim, često su bile neusklađene s njihovim stvarnim ideologijama i akcijama. Napad Hamasa 7. oktobra bio je primjer. Zapadne vlade su naizgled vjerovale da su pokorile Hamas u Gazi, slično tome kako je Fatah uključen u palestinske vlasti na okupiranoj Zapadnoj obali.
Ali iznenadni napad pokazao je stalnu spremnost Hamasa da ispuni svoje dugogodišnje zahtjeve. Slično tome, Hizbolah ostaje privržen svojim principima, posebno u vezi s palestinskim ciljem – što je snažan pokazatelj da neće oklijevati da podrži Hamas ako okolnosti zahtijevaju intervenciju. Na osnovu ovog tumačenja, ostaju pitanja oko vremena i uvjeta pod kojima Hizbolah može intervenirati.
Hizbolah je već pokazao spremnost da intervenira, iako u ograničenom kapacitetu. Čini se da koordiniranu strategiju među članovima “osovine otpora” karakterizira odmjeren i proračunat pristup, umjesto da istovremeno raspoređuje sve raspoložive resurse. Libanonski mediji, posebno oni koji su povezani s Hezbolahom, ističu da bi trebao postojati konsenzus među osovinama otpora prije nego što se odabere odlučujući trenutak – koji se naziva “nulti momenat” – kada će Hizbolah eskalirati svoje učešće.
Za razliku od državnih aktera, naoružane grupe poput Hezbolaha mogu koristiti paradigmu odlučivanja u kojoj masovni masakri ne služe kao primarni katalizator za odmazdu ili pojačani angažman. Obrasci odgovora i opravdanja za vojne akcije i Hezbolaha i Hamasa naglašavaju ovu razliku.
Iako je tačan trenutak za ovaj “nulti momenat” i dalje neodređen, spekulacije sugeriraju da bi prijeteća kopnena ofanziva u Gazi, koju su podržale SAD, Velika Britanija, Njemačka i Francuska, mogla izazvati značajniju intervenciju Hizbolaha. Ova međuigra odražava integrativni odnos između različitih aktera unutar “osovine otpora”.
Čini se da Iran, na primjer, predvodi diplomatske angažmane, o čemu svjedoče regionalne turneje koje je vodio njegov ministar vanjskih poslova. Iako se čini da je Iran sklon deeskalaciji, Hizbolahove akcije u južnom Libanu šalju jasan signal o spremnosti i spremnosti grupe da se angažira vojno ako se smatra potrebnim.
(TBT, MEE)
