Piše: Sinan Ciddi, thebosniatimes.ba
Otkako je Hamas izveo svoju salvu smrtonosnih napada u Izraelu 7. oktobra, Turska je došla u centar pažnje zbog svog odnosa sa islamističkom militantnom grupom. Ankara je materijalno podržavala i podržavala Hamas od 2011. Međutim, sve do prošle sedmice, Sjedinjene Države su to uglavnom doživljavale kao problem samo zato što je služilo kao prepreka u pokušajima Turske da normalizira svoje odnose s Izraelom. Sada će Sjedinjene Države i Izrael vjerovatno povećati pritisak na turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da prekine veze s Hamasom.
Malo je vjerovatno da će Erdogan čak i nedvosmisleno osuditi Hamasove nedavne zločine, u kojima je ubijeno oko 1.200 izraelskih građana, kao drski teroristički čin. Razlog za to je jednostavan: Erdogan suosjeća s Hamasovim ciljem. U tvitu koji je poslao obraćajući se izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu 2018. godine, Erdogan je napomenuo: “Hamas nije teroristička organizacija i Palestinci nisu teroristi. To je pokret otpora koji brani palestinsku domovinu od okupatorske sile.”
I zaista, od posljednjeg Hamasovog napada, Erdogan je bio zadovoljan izjavom da je “naša odgovornost da stojimo uz potlačene” i pozivajući “cijelo čovječanstvo da preduzme akciju kako bi zaustavio neviđenu brutalnost u Gazi”.
Ovo za Erdogana nije nov način razmišljanja o Hamasu. U njegovom svjetonazoru, Hamas predstavlja samu suštinu palestinskog oslobodilačkog pokreta. To gledište je široko reprezentativno za to kako su turski islamisti dugo oblikovali arapsko-izraelski sukob.
Erdogan je bio školovan u ovom pokretu, a i prije nego što je postao lider Turske, slobodno je iznosio antisemitske i antiizraelske stavove. U pokušaju da se skrasi u svojoj novoj ulozi nakon što je postao turski premijer 2003., potiskivao je svoja stvarna osjećanja sve do godišnjeg Svjetskog ekonomskog foruma 2009. u Davosu. Tom prilikom je zamjerio tadašnjem izraelskom predsjedniku Shimonu Peresu, optužujući izraelsku vladu za ubijanje palestinske djece.
Dalje povećavajući tenzije, Erdogan je zatim 2010. godine odobrio „flotilu pomoći“ za Gazu. Mala flota turskih brodova pokušala je probiti blokadu izraelske mornarice, što je rezultiralo smrću nekoliko osoba na jednom od njenih brodova, Mavi Marmara, nakon što je upali su izraelske specijalne snage. Incident je rezultirao vidljivim padom dugih i prosperitetnih odnosa Turske s Izraelom i nedvojbeno je jedna od Erdoganovih najvećih strateških grešaka u vanjskoj politici.
Do tada, Ankara i Izrael su razvili ne samo blizak odnos izemđu vlada, već su razvijali i međuljudske odnose. Izraelci bi masovno hrlili u turske obalne gradove tokom ljeta, dok su turske vojne i obavještajne službe imale koristi od čvrstog odnosa sa svojim izraelskim kolegama, što je pomoglo u modernizaciji turskih tenkova i zračne flote. Sve je nestalo nakon incidenta s Mavi Marmarom. Ubrzo nakon toga, Erdogan je počeo otvoreno gajiti odnos sa Hamasom.
Odluka da se taj odnos njeguje u potpunosti je Erdoganov lični izbor, a ne strateška odluka koja predstavlja institucionalne preferencije turske države. Međutim, u ovom trenutku, odnos Hamasa ima duboke korijene u Turskoj i bit će ga teško iskorijeniti.
Uz potpunu Erdoganovu saglasnost, Hamas ima političke urede u Turskoj, a čelnici Hamasa, uključujući Khaleda Mashala, Ismaila Haniyeha i Saleha al-Arourija, mnogo su se puta otvoreno sastajali s Erdoganom. U slučajevima Arouri i Haniyeh, Ankara im je dala turske pasoše i boravište, što im je omogućilo da neometano putuju u inostranstvo. Arouri, Hamasov takozvani šef Zapadne obale, je terorista po američkom izboru sa nagradom od 5 miliona dolara za glavu. On je proslavio masakr 7. oktobra na društvenim mrežama i vjerovatno je jedan od organizatora napada.
Osim toga, Turska također može pružati vojnu podršku Hamasu. U julu ove godine, izraelske vlasti su saopćile da su zaplijenile 16 tona eksplozivnog materijala porijeklom iz Turske i koji je bio namijenjen za Gazu, očigledno namijenjen za pravljenje raketa Hamasa.
Erdoganovo zalaganje za Hamas učinilo je organizaciju i njen cilj popularnim među njegovom bazom glasača. Samo u protekloj sedmici Turska je vidjela nekoliko javnih skupova na kojima se osuđuje Izrael. Jedva dva dana nakon smrtonosnih napada, Huda-Par – radikalna islamistička stranka i partner u Erdoganovoj vladajućoj koaliciji – održala je slavljenički skup ispred izraelskog konzulata u Istanbulu, uzvikujući: “Proklet bio Izrael!”
Dan kasnije u Istanbulu, Fondacija za ljudska prava i slobode i humanitarnu pomoć (poznata po svom turskom akronimu kao IHH)—turska organizacija za „pomoć“ poznata po svojoj navodnoj podršci džihadističkim ciljevima—održala je skup u Istanbulu, gdje su neki od njenih pristalica obećali da će ubiti američke trupe raspoređene u regionu, a učesnici su osudili Sjedinjene Države kao “Velikog Sotonu” zbog podrške Izraelu.
Ovo su značajni događaji, jer su javni skupovi uglavnom zabranjeni u Turskoj od 2013. Dva koja su se dogodila u Istanbulu nisu se mogla održati bez izričite dozvole vlade.
Dok su se skupovi održavali, Erdogan je dobrovoljno posredovao između Izraela i Hamasa, kako bi spriječio eskalaciju sukoba. S obzirom na njegov odnos i poglede na Hamas, jasno je da ga niko ne shvata ozbiljno. U četvrtak su turski mediji izvijestili da je Izrael povukao sve svoje diplomate, uključujući svog ambasadora, iz zemlje zbog sigurnosnih zabrinutosti u vezi s protestima. (Izraelska ambasada je navodno odbila komentirati izveštaje.)
Čini se da je Erdogan ponovo spreman da spali mostove s Izraelom, iako je početkom 2022. započeo pokušaj normalizacije odnosa Turske sa zemljom, ugostivši izraelskog predsjednika Isaaca Herzoga i još jednom razmjenuvši ambasadore. Čineći to, Erdogan se nadao da će izvući Ankaru iz relativne izolacije u regiji, kao i pridobiti proizraelske ličnosti u Washingtonu, kako bi američki Kongres gledao na Ankaru povoljnije i uklonio njene snažne prigovore na prodaju oružja Turskoj.
Ovakva instrumentalizirana motivacija ne treba čuditi. Uprkos tome što je proveo skoro deceniju pokušavajući da svrgne režim Bashara al-Assada u Siriji, Erdogan je od 2022. godine pokušavao obnoviti veze sa Damaskom, motiviran željom da dobije udio u obnovi Sirije, kao i da vrati u domovinu simboličan broj sirijskih izbjeglica.
Ipak, čini se da je Erdogan sada spreman da napusti ovaj proces obnove veza sa Izraelom. Sve ovo pokazuje da turski lider ne bježi od zaokreta u vanjskoj politici ako smatra da su oni neophodni.
Mnogi su spekulirali da uspostavljanje suštinskih veza neće biti moguće dok Turska ne prestane da ugošćuje Hamas na svom tlu. Hamasovi napadi 7. oktobra pružili su Ankari jedinstvenu priliku za Erdogana da stane uz Izrael, a koju će vjerovatno prokockati. Umjesto da osudi Hamas i distancira se od militantne grupe, Erdogan je spreman još jednom žrtvovati turske strateške interese u korist svojih islamističkih uvjerenja. On je već najavio pokretanje druge flotile pomoći za Gazu i najavio svoju namjeru da koordinira odgovor na izraelsku vojnu operaciju u Gazi sa svojim iranskim kolegom, predsjednikom Ebrahimom Raisijem. Ovo je u trenutku kada se mnoge zapadne vlade pitaju o obimu iranske umiješanosti u napade.
Zacrtavajući takav kurs, Erdogan se još jednom ponaša na način koji potvrđuje najdublje sumnje Zapada o njegovim pravim afinitetima. Dok Bidenova administracija nastavlja da pruža podršku Izraelu kroz napore šatl diplomatije američkog državnog sekretara Antonija Blinkena, jedina stanica koja nedostaje njegovoj turneji po regionu je Ankara. Čini se da je Turska odlučila da stane uz Hamas, samo zato što je Erdogan to želio na ovaj način.
(TBT, F.P.)
