Piše: Fintan O'toole, thebosniatimes.ba
Po jevrejskoj legendi, veliki ratnik Samson skončava kao „slijepac u Gazi“, kako to slavno kaže John Milton. Filistejci su ga oslijepeli i upregli da vrti ogroman mlinski kamen u krug; da se stalno kreće, ali da ne može nikuda otići. Na kraju, u spektakularnom samoubistvu, Samson će se osvetiti tako što ruši filistejski hram i ubija i njih i sebe. Priča bi trebalo da bude herojska, ali više liči na bajku o zloj uzaludnosti. Okrutnost izaziva okrutnost, dok ne preostane ništa sem međusobnog uništenja.
U Knjizi o sudijama, gde se nalazi priča o Samsonu, Bog predaje sinove Izrailja neprijatelju kao kaznu zato što su „činili zlo pred očima Gospoda“. Kako to inače biva, Hamasovi prethodnici, Muslimanska braća, držali su isto uvjerenje. Sara Roy sa Harvarda, koja izučava Bliski istok, kaže da su poslije pobjede Izraela u ratu 1967. „ Muslimanska braća u Gazi bila u uvjerenju da je gubitak Palestine Božja kazna za zanemarivanje islama“. Čini se da Bog ima poseban način da kažnjava svoje različite izabrane narode u Izraelu i Palestini: tako što ih predaje jedne drugima na nemilost. Sa apokaliptičnim vjernicima na vlasti s obe strane zida u Gazi, čini se da se ova krvava vizija ponovo odigrava u stvarnosti.
Napad Hamasa prošle subote, kada je u Izraelu više ljudi umrlo nasilnom smrću u jednom danu nego ikada ranije u turbulentnoj historiji ove države, bio je zastrašujući. Čak i u sadašnjem stanju svijeta, ubistvo, ranjavanje i kidnapovanje tolikog broja bespomoćnih civila, bilo je šokantno po svojoj izopačenosti. Hamasovo svjesno izazivanje gnjeva Izraela protiv stanovnika Gaze, koje neće biti u stanju da brani, pokazuje da mu je do vlastitih civila stalo koliko i do neprijatelja. Dehumanizacija čitavog stanovništva Gaze od strane izraelskog ministra odbrane Joava Galanta, koji je rekao da se borba vodi „protiv ljudskih životinja“, i njegova izričita pretnja da će civilima uskratiti hranu i struju, takođe su duboko uznemirujuće. Odmazda protiv neboraca ustanovljena je kao direktna reakcija Izraela na Hamasove zločine i nagovještava strahote veće čak i od smrti više stotina stanovnika Gaze koji su već ubijeni u izraelskim zračnnim napadima. Ipak, ništa od svega toga nije stvarno iznenađenje. Nema opravdanja za ove napade, ali kada nasilje postane jedino sredstvo komunikacije, svi znaju da će se govoriti njegovim jezikom – i to ne šapatom, već vriskom.
Teško je sa strane razumjeti kako je Izrael mogao da postane toliko samouvjeren pred ovom neizbježnošću. Ta zemlja historijski gaji čudnu naivnost prema islamizmu. Godinu dana prije nego što je Hamas formiran, 1986, izraelski vojni guverner Gaze, general Jicak Segev, priznao je da „dajemo određenu finansijsku pomoć islamskim grupama preko džamija i vjerskih škola kako bismo pomogli u stvaranju snage koja će se suprotstaviti ljevičarskim snagama koje podržavaju PLO“. Radikalni islamizam im se činio kao sigurnija alternativa sekularnijem pokretu Fatah. Od tada je bilo kakva pomisao da će džihadizam na neki način biti bolji ili prilagodljiviji od ljevičarskog palestinskog nacionalizma, svakako odavno zamrla. Čak i da globalni događaji u ovom stoljeću nisu otkrili inherentnu ubistvenost te vrste vjerskog fanatizma, Izrael je od početka trebalo da zna da je Hamasovo odbacivanje rješenja o dvije države koje podržava Fatah, ukorjenjeno u uvjerenju da je Palestina sama po sebi bogomdana islamska zadužbina. Istrajnost izraelske politike na ideji da je Hamas korisna sila zato što dijeli Palestince, oduvijek je izgledala kao oblik hotimičnog sljepila.
Možda bi to imalo smisla da je postojala dosljedna strategija ohrabrivanja Hamasa da se udalji od militarizma. Ali demokratska politika u Gazi i na Zapadnoj obali je propala u januaru 2006, kada je Hamas pobjedio na, kako su međunarodni posmatrači ocjenili, poštenim i dobro sprovedenim izborima za palestinsko zakonodavno vijeće. Izlazne ankete su govorile da je glavna briga birača bila okončanje flagrantne korupcije Fatahove vladavine. Ipak, i SAD i Izrael su odbacili te izborne rezultate i uveli finansijske i druge sankcije protiv palestinske nacionalne uprave. Poruka je bila jasna: Palestinci će biti kažnjeni zato što glasaju za pogrešne ljude. Hamasu neće biti dozvoljeno da funkcionira kao demokratska politička partija.
U Sjevernoj Irskoj, uspješan mirovni proces izgrađen je tako što je Sinn Fein, političko krilo ekstremno nasilne organizacije IRA, uvučen u demokratsku politiku. Sjedinjene Države, koje su snažno podsticale ovaj proces u Irskoj, usvojile su suprotnu strategiju sa Hamasom. Trebalo je držati ga podalje od politike, a njegove birače u Gazi na sličan način izolirati tako što će biti zatvoreni u pojasu i zadržani u limbu. Nikada nećemo saznati da li bi drugačija strategija možda omogućila Hamasu da se otrese džihadizma, ali ova brutalna demonstracija uzaludnosti izborne politike svakako je isključila tu mogućnost.
Umjesto političkog procesa, Izrael je implicitno pretpostavio da je prihvatljiv nivo nasilja moguć: sporadični raketni napadi iz Gaze na izraelske civile, praćeni uzvratnim upadima Izraela kao odmazda, često i protiv palestinskih civila. Blokada je postala trajna kao potpuno institucionaliziran oblik obuzdavanja. Izrael je počeo da vjeruje da problem Hamasa može biti bukvalno zazidan, zatvoren iza betona i odbačen poljem sile koje čine obavještajne službe i elektronski nadzor. Otuda zapanjena nevjerica u razmjere i efikasnost subotnjeg napada.
Ipak, da li je uopće bilo moguće da Izrael bude siguran tako što će držati 2,3 miliona ljudi u stanju suspendiranog života? Izgleda da se mislilo da će stanovnici Gaze iz svog gorkog iskustva naučiti da će im svaka patnja koju nanesu Izraelcima biti vraćena desetostruko, i da će ih to konačno pacifizirati. Ali ta računica je zavisila od pretpostavke da obični stanovnici Gaze imaju politički uticaj, da mogu da govore Hamasu šta da radi, a šta ne. Problem je u tome što nema smisla oslanjati se na uticaj ljudi koji su politički nemoćni. Nemoguće je reći ljudima da se njihovi glasovi ne računaju, prinuditi ih da žive u stanju poniženja i nemoći, a zatim očekivati da kolektivno istupe protiv dobro finansiranog i duboko ukorenjenog džihadističkog pokreta koji im obećava i patriotski ponos i vjersko iskupljenje.
Da bismo razumjeli kako su mnogi stanovnici Gaze u stanju da navijaju za užasna zvjerstva nad izraelskim civilima, treba da se prisjetimo onoga što smo naučili iz mnogih drugih asimetričnih sukoba: apsolutna nemoć apsolutno korumpira. Oduzmite nekome moć odlučivanja i time ćete ga lišiti sposobnosti za moralnu odgovornost. Ono što su Izraelci doživeli 7. oktobra bio je teror apatridije. Njihova ekstremistička vlada, uvjerena da je Izrael postao dovoljno siguran da može priuštiti da svoje nasilje okrene ka unutra, protiv vlastitih liberalnih nevjernika, praktično ih je napustila. Na trenutak su se vratili u vrijeme evropskih pogroma, gdje nije bilo države koja bi ih branila od napada rulje. Lahko je razumjeti tu mučnu dezorijentiranost kod bilo koga, a kamoli kod Jevreja kojima je taj strah ugrađen u samu srž. Teže je razumjeti da apatridija tako utječe i na Palestince.
Nema sumnje da Izrael može, ako to želi, da sravni grad Gazu sa zemljom, ubije na hiljade njegovih stanovnika i ulovi militante Hamasa. Može, a možda i hoće, da izvrši biblijsku osvetu. Možda čak vjeruje da će ovog puta, samo ako kazna bude dovoljno stroga, stanovnici Gaze naučiti lekciju koju nikada neće zaboraviti. Ali kakve lekcije ljudi zapravo uče iz okrutnosti koju podržavaju i one koju trpe na svojoj koži? Skoro uvijek samo to da je nasilje način na koji svijet funkcionira. Za neke, ratovi postaju sveti; za većinu oni postaju sumorna neizbježnost. Dok ne dođe do političkog rješenja, zvjerstvo će prevladavati. Samson će i dalje biti tamo, slijepac u Gazi, gurat će jezivi mlinski kamen koji živote melje u prah.
(TBT, The New York Review of Books)
