Piše: Marwan Bishara, thebosniatimes.ba
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu proveo je posljednja tri desetljeća upozoravajući na iranski nuklearni program i prijeteći da će napasti tu državu u bezbroj prilika. Posljednji put je to uradio u septembru, kada je u govoru na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda rekao da se Teheran mora suočiti s “kredibilnom nuklearnom prijetnjom“ prije nego je njegov ured ispravio zapis na “kredibilnu vojnu prijetnju“.
Nakon napada Hamasa 7. oktobra, Netanyahu će možda konačno biti u situaciji da realizira prijetnje. Užasne scene sa juga Izraela pružile su izraelskom premijeru neophodnu izliku i međunarodnu podršku za širi odgovor. U svemu ovome, Netanyahu ima i politički i lični ulog. Izvučeni regionalni sukob bi blokirao ili barem odgodio bilo kakvo zvanično odgovaranje za nevjerovatni neuspjeh u sprečavanju da dođe do napada Hamasa uopće, a također bi mogao odgoditi višestruke optužbe za korupciju.
Okrutna kampanja bombardiranja
Preko noći je od propalog i neuspješnog premijera postao ratni lider, s opozicijom koja žuri da mu se pridruži u vladi nacionalnog jedinstva. Proglasio je rat i naredio hitnu odmazdu protiv uporišta Hamasa u Gazi. Izraelska armija pokrenula je okrutnu kampanju bombardiranja prenapučenog Pojasa Gaze, ubivši više od 500 ljudi i pripremanje potencijalne kopnene invazije.
Netanyahu nije govorio o narednim fazama rata, ali je dobio bezuvjetnu podršku zapadnjačkih vlada da čini šta god i koliko god dugo kako bi “odbranio Izrael“. Administracija predsjednika SAD-a Joea Bidena je otišla još dalje i poslala Izraelu dodatno naoružanje, municiju, razmjestila svoj najmoderniji i najopremljeniji nosač aviona “Ford” i nekoliko razarača, na istok Mediterana te pojačala druge snage u regiji dovoljno za početak trećeg svjetskog rata.
Bidenova motivacija za pojačano razmještanje je, navodno, strateško zastrašivanje, s ciljem osiguranja da “nijedan neprijatelj Izraela ne iskoristi trenutnu situaciju“. No, historijski, Izrael nikada nije dozvolio da strana čizma stupi na njegovo tlo i nema potrebe za američkim armadama da napadnu Hamas. Bidenov potez također može biti politički, odnosno da bude siguran da republikanci ne iskoriste izraelsku dramu na njegovu štetu uoči predsjedničkih izbora 2024. godine. Već su republikanski protivnici pokušali povezati Bidenovu nedavnu razmjenu zatvorenika s Iranom, koja je uključivala odmrzavanje 60 milijardi dolara iranske imovine s Hamasovim napadima.
Priče neokonzervativaca i medija
No, Netanyahu i njegovi fanatički ministri vjerovatno imaju nešto drugo u vidu za američko razmještanje što ide dalje od vojnog zastraživanja i političkog postavljanja. On bi mogao pokušati proširiti obim rata i uključiti Iran. Njegova vlada je već optužila Iran da podržava i vodi Hamasovu operaciju, kao što je i ranije radio s drugim palestinskim napadima na Izraelce. Veliki broj izraelskih pristalica i neokonzervativaca, kao i medija iz SAD-a i Evrope, pridružili su se u formiranju priče o iranskoj umiješanosti.
Čak je Wall Street Journal objavio – na osnovu intervjua s neimenovanim lokalnim izvorima – da su iranski zvaničnici i pripadnici jedinica Čuvara Islamske Revolucije direktno umiješani u orkestriranje i planiranje napada posljednjih sedmica. Američki zvaničnici su naveli kako nisu vidjeli dokaze umiješanost Teherana, još uvijek. Iran je nazvao napad spontanom palestinskom akcijom u samoodbrani, no zvaničnici nisu ni pokušali sakriti zadovoljstvo izraelskom nesrećom. Iskazali su uvjerenost da će napad dodatno udaljiti arapsko, tačnije saudijsko, normaliziranje odnosa s Izraelom i vremenom dovesti do njegovog pada.
Drskost Irana i oholost Izraela
U međuvremenu, iranski saveznik Hezbollah iz Libana je pohvalio operaciju Hamasa i sukobio se s izraelskim snagama na Farmama Shebaa, koje je Izrael okupirao, te zaprijetio većim učešćem ako Izrael uđe u Gazu. Drskost Irana i njegovih saveznika moglo bi im se obiti od glavu, jednako kao što se desilo izraelskoj oholosti – što je dovelo do njegovog teškog poniženja od boraca Hamasa. Ni Iran, ni Izrael nisu naučili ništa iz historije, jer nastavljaju s eskalacijom posredničkog sukoba ka ratu. Godinama su izraelska armija i tajne službe sabotirali iranski nuklearni program i napadali iransku imovinu u inostranstvu. Iran je podržavao razne oružane grupe na Bliskom istoku koje su napadale saveznike SAD-a i Izraela.
Uprkos njegovog bahatosti i razmetljivosti, Netanyahu ne bi mogao i ne bi želio napasti Iran bez zelenog svjetska i podrške SAD-a. No, krvavi napadi mijenjaju situaciju i daju izraelskom premijeru savršenu priliku da realizira svoje želje o uništenju Irana prevarivši Bidenovu administraciju da zarati. To neće biti lahko, s obzirom na deklariranu posvećenost Bidena okončanju “beskrajnih ratova“, što se vidi u ponižavajućem povlačenju iz Afganistana 2021. godine. Njegova administracija se, također, okrenula i utrci velikih sila s Kinom i Rusijom, naročito nakon invazije koju je potonja izvršila na Ukrajinu.
Daleko složenije nego 2003. u Iraku
No, u stvarnosti, SAD se nije povukao sa Bliskog istoka, samo je premjestio svoje snage i vojnu imovinu u regiju. Sam Biden se zarekao da “neće otići i ostaviti vakuum koji bi popunila Kina, Rusija ili Iran“. Jednom kada Izrael i SAD priču o ulozi Teherana u napadima u potpunosti formiraju, možda će prvo pokušati izvršiti pritisak da Iran oslobodi izraelske zarobljenike iz ruku Hamasa – što je prvi prioritet Netanyahua. Ako Iran odbije i odluči koristiti Hezbollah protiv Izraela, to bi moglo dovesti do šireg sukoba, koji uvlači SAD sa ogromnim posljedicama. Nažalost, u patvorenom svijetu vašingtonske politike, bezuvjetna američka podrška Izraelu je jedina stvar u kojoj se republikanci i demokrate slažu.
Situacija u 2023. daleko izazovnija i složenija nego uoči invazije na Irak 2003. godine, koja je završena potpunom katastrofom za SAD i Iračane. Repriza protiv Irana bi bila daleko gora za sve učesnike.
(TBT, AL JAZEERA)
