Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Knjiga Slobodna: Odrastanje na kraju historije naišla je na loš prijem u Albaniji, domovini Lee Ipi, i lahko je shvatiti zašto. Autorka sebe opisuje kao „marksističku albansku profesorku političke teorije na Londonskoj školi ekonomije“ – i to sve govori.
Dok sam čitao sjećanja Lee Ipi, zapanjila me je sličnost njenog i života Viktora Kravčenka, sovjetskog službenika koji je prebjegao tokom boravka u New York 1944. Njegovi bestseler memoari Izabrao sam slobodu bili su prvo konkretno svjedočenje o užasima staljinizma, počev od detaljnog opisa Holodomora (gladi) u Ukrajini ranih 1930-ih. U to vrijeme još uvijek iskreni poklonik režima, Kravčenko je učestvovao u sprovođenju kolektivizacije, i dobro je znao o čemu govori.
Kravčenkova javno poznata priča završava se 1949. kada je trijumfovao u procesu po tužbi za klevetu protiv jednog francuskog komunističkog nedjeljnika. Na suđenju u Parizu, Sovjeti su doveli njegovu bivšu ženu da svjedoči o njegovoj korupciji, alkoholizmu i zlostavljanju u porodici. To nije pokolebalo sudije, ali je Kravčenkova sudbina pala u zaborav. Neposredno poslije suđenja, dok su ga širom svijeta hvalili kao heroja Hladnog rata, antikomunistički lov na vještice u Sjedinjenim Državama duboko je zabrinuo Kravčenka. Boriti se protiv staljinizma makartizmom, upozoravao je, značilo je spustiti se na nivo staljinista.
Boraveći na Zapadu, Kravčenko je postajao sve više svjestan tamošnjih nepravdi i opsjedala ga je potreba za reformiranjem zapadnih demokratskih društava iznutra. Pošto je napisao manje poznati nastavak svoje knjige, pod nazivom Izabrao sam pravdu, krenuo je u krstaški pohod da otkrije novi, manje eksploatatorski način ekonomske proizvodnje. Ta potraga ga je odvela u Boliviju, gdje je nastojao organizirati siromašne poljoprivrednike u nove kolektive.
Slomljen neuspjehom, povukao se iz javnosti i na kraju izvršio samoubistvo u svom domu u New Yroku. I ne, njegovo samoubistvo nije bilo rezultat neke podle ucjenjivačke operacije KGB-a. Bio je to izraz očaja i još jedan dokaz da je njegova prvobitna osuda Sovjetskog Saveza oduvijek bila iskreni protest protiv nepravde.
Lea Ipi u jednoj knjizi čini ono za šta su Kravčenku bile potrebne dvije. Kada je u Albaniji izbio građanski rat 1997. njen svijet se raspao. Prinuđena na skrivanje u stanu i pisanje dnevnika dok su napolju odjekivali pucnji iz kalašnjikova, donijela je izuzetnu odluku: studirat će filozofiju.
Ali još je neobičnije što ju je bavljenje filozofijom vratilo marksizmu. Njena priča svjedoči o činjenici da su najprodorniji kritičari komunizma često bili bivši komunisti, za koje je kritika „stvarno postojećeg socijalizma“ naprosto bila jedini način da ostanu vjerni svojim političkim opredjeljenjima.
Slobodna je nastala iz ranije rasprave o tome kako su socijalistički i liberalni pojmovi slobode međusobno povezani, što je perspektiva koja čini strukturu knjige. Prvi dio, o tome kako su Albanci „izabrali slobodu“, pruža izuzetno čitljiva sjećanja na djetinjstvo Lee Ipi u posljednjoj deceniji komunističke vladavine u Albaniji. Mada obuhvata sve užase svakodnevnog života – nestašice hrane, političke progone, kontrolu, mučenje i teške kazne – prošaran je duhovitim epizodama. Čak i pod surovim i očajnim uvjetima, ljudi su nalazili način da sačuvaju trunke dostojanstva i čestitosti.
U drugom dijelu, koji opisuje postkomunistička previranja u Albaniji poslije 1990, Ipi pripovjeda kako sloboda koju su Albanci izabrali – ili, bolje rečeno, koja im je nametnuta – nije donijela pravdu. Kulminacija je poglavlje o građanskom ratu 1997. kada se naracija prekida i ustupa prostor odlomcima iz autorkinog dnevnika. Snaga njenog teksta leži u tome što se čak i u ličnim zapisima ona bavi krupnim pitanjima, istražujući kako ambiciozni ideološki projekti obično završavaju ne u trijumfu, već u konfuziji i dezorijentaciji.
Jedan takav projekat zamjenjen je drugim. Poslije sloma komunizma, obični Albanci su podvrgnuti „demokratskoj tranziciji“ i „strukturnim reformama“ koje su osmišljene da ih „približe Evropi“ i njenom „slobodnom tržištu“. Gorak zaključak Lee Ipi u posljednjem pasusu knjige vrijedi citirati u cijelosti:
„Moj svijet je podjednako udaljen od slobode kao i onaj iz kog su moji roditelji pokušali da pobjegnu. Nijedan ne ostvaruje taj ideal. Ali njihova propast se razlikuje i ako nismo u stanju da ih razumijemo, ostat ćemo zauvijek podjeljeni. Svoju priču sam napisala da bih objasnila, izmirila se i nastavila da se borim.“
Tu se ironično pobija Marksova 11. teza o Fojerbahu, u kojoj se tvrdi da su „filozofi do sada samo različito tumačili ovaj svijet. Stvar je u tome da se on promjeni“. Kontrapunkt glasi da se svijet ne može promjeniti nabolje ako ga prvo ne razumijemo. Na tome su pali veliki pokretači i komunističkih i liberalnih projekata.
Zaključak koji Ipi izvodi iz ovog uvida, međutim, nije ciničan stav da su značajne promjene ili nemoguće ili neizbježne. Naprotiv, borba (za slobodu) zauvijek traje. Ipi smatra da duguje „svim ljudima iz prošlosti koji su žrtvovali sve jer nisu bili apatični ni cinični i nisu vjerovali da će stvari same doći na svoje mjesto ako ih pustite da idu svojim tokom“.
U tome leži i naša globalna muka. Ako mislimo da će stvari same doći na svoje mjesto ako ih pustimo da idu svojim tokom, završit ćemo sa višestrukim katastrofama, od ekološkog sloma i uspona autoritarizma, do društvenog haosa i rasula. Ipi izražava ono što je filozof Đorđo Agamben nazvao „hrabrošću beznađa“ – priznanje da je pasivni optimizam recept za samozadovoljstvo, a time i prepreka svakoj smislenoj ideji i akciji.
Na kraju komunizma, u društvu je bila rasprostranjena euforična nada da će sloboda i demokratija donijeti bolji život; na kraju su se, međutim, mnogi našli u beznađu. Tu počinje pravi posao. Konačno, Ipi ne nudi lahko rješenje i u tome leži snaga njene knjige. Takva suzdržanost je ono što knjigu čini filozofskom. Nije poenta da se svijet menja naslijepo; već da se, prije svega, vidi i razume.
(TBT, Project Syndicate)
