Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Kad god se društveni ugovor neke zemlje raskine, sazrevaju uvjeti za kruženje glasina i budalaština. Čak i kada su nečuvene i očigledno besmislene, one su izraz najdubljih strahova i predrasuda ljudi.
Takav je slučaj u Rusiji danas, gde je Sergej Markov, bivši savjetnik predsjednika Vladimira Putina, upozorio da Ukrajina stvara „gej super-vojnike“ da ratuju protiv njegove zemlje: „Vojni teoretičari i historičari znaju koja je vojska u Grčkoj bila najjača, sjećate se? Spartanci. Ujedinilo ih je homoseksualno bratstvo. Svi su bili homosi. To je bila politika njihovog rukovodstva. Mislim da isto planiraju i za ukrajinske oružane snage.“
Naravno, ova mješavina homofobije, lažne historije i ideja inspiriranih Marvelovim stripovima o super-vojnicima ukazuje da Markov nije zainteresiran za podsticanje kritičkog mišljenja i argumentirane analize. Nema veze: takve idiotske izjave očigledno imaju utjecaja bar u nekim važnim segmentima ruskog društva.
Isto rastrojstvo sve je više prisutno u ruskim historijskim sjećanjima na velike nacionalne traume i zločine. Na nedavnoj ceremoniji u Velikim Lukovima, gradu u ruskoj oblasti Pskov, sveštenik identificiran kao „otac Antonije“ zalio je svetom vodicom spomenik Staljinu od osam metara. Iako je „crkva stradala“ tokom duge Staljinove strahovlade, primjetio je on, Rusi danas treba da mu budu zahvalni jer imaju toliko „novih ruskih mučenika i ispovjednika kojima se sada molimo i koji nam pomažu u obnovi naše Otadžbine.“
Takvo perverzno rezoniranje samo je na korak od tvrdnje da Jevreji treba da budu zahvalni Hitleru jer je otvorio put za stvaranje Izraela. Zapravo, to se praktično već dogodilo. Prema istraživanju vijesti Kanala 13 iz 2019, buduće oficire izraelske vojske u vojnoj pripremnoj školi „Bnei David“ koju finansira država rabini podučavaju na slijedeći način:
„Nije Holokaust ubijanje Jevreja. Gluposti. A to što je bio sistematičan i ideološki čini ga moralnijim od nasumičnih ubistava. Humanizam, sekularna kultura – to je Holokaust. Pravi Holokaust je pluralizam. Nacistička logika je bila interno dosledna. Hitler je rekao da je određena grupa u društvu uzrok sveg zla na svijetu i da se zato mora istrijebiti… Godinama je Bog vikao da je dijaspora gotova, ali Jevreji ne slušaju. To je njihova bolest koju Holokaust mora izliječiti… Hitler je bio najpravedniji. Naravno da je bio u pravu u svakoj riječi koju je rekao. Njegova ideologija je bila ispravna… Jedina greška nacista bila je ko je bio na kojoj strani… Uz božiju pomoć, ropstvo će se vratiti. Ne-Jevreji će željeti biti naši robovi. Ti ljudi oko nas imaju genetske probleme. Pitajte prosječnog Arapina šta želi biti. Želi da bude pod okupacijom… Oni ne znaju kako da vode državu ni bilo šta drugo… Da, mi smo rasisti. Mi vjerujemo u rasizam. Rase imaju genetske karakteristike. Zato moramo razmisliti kako da im pomognemo.“
Naravno, ovu ekstremnu retoriku otvoreno podržava samo sićušna, fanatična vjerska manjina. Pa ipak, to nagovještava osnovnu premisu koja stoji iza politike koju aktuelna krajnje desničarska vlada sprovodi na Zapadnoj obali. Uporediti situaciju u Izraelu i njegovim okupiranim teritorijama sa nacističkom Njemačkom može zvučati kao besmisleno pretjerivanje, a ako ne-Jevrejin iznese ovo poređenje, bit će odbačen kao antisemita; ali ako vodeće jevrejske ličnosti to čine, treba ih saslušati. Kada se društvo umota u slojeve tendencioznog samoopravdavanja, potrebni su insajderi da razgrnu zastore.
Na primjer Amiram Levin, bivši šef Sjeverne komande Izraelskih odbrambenih snaga. Nedavno je za izraelsku javnu radio stanicu govorio o situaciji na Zapadnoj obali i tom prilikom rekao da „tamo nije bilo demokratije već 57 godina već potpuni aparthejd… Vojska, primorana da tamo vrši suverenitet, trune iznutra. Stoji po strani, gleda u nerede naseljenika i počinje saučestvovati u ratnim zločinima“. Kada su ga pitali da objasni, Levin se pozvao na nacističku Njemačku: „Teško je to reći, ali je istina. Prošetajte Hebronom, pogledajte ulice kojima se Arapi više ne smiju kretati, već samo Jevreji. Upravo to se dogodilo tamo, u toj mračnoj zemlji.“
To što je penzionirani general izraelske vojske mogao doći do takvog zaključka svedoči ne samo o njegovom izuzetnom etičkom stavu, već i o tome koliko su tamo prilike loše. Ali sve dok postoje Izraelci poput Levina, postoji nada, jer samo uz solidarnost i podršku ljudi poput njega Palestinci sa Zapadne obale imaju šansu.
I u Rusiji i u Izraelu danas, društveni pakt se lomi pod teretom kolonijalizma i drastičnih neslaganja oko temeljnih principa. Takvi uvjeti su podložni sve apsurdnijim i ekstremnijim oblicima racionalizacije. Ali to što se za nešto može smisliti razlog ne znači da to treba činiti. Kada se društva raspadaju, oduprijeti se pogrešnim razlozima često zahtjeva više snage nego slijediti prave.
(TBT, Project Syndicate)
