Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
Kada se narednog mjeseca budem sastao s državnim službenicima da razgovaramo o mojoj knjizi Ne samo crno i bijelo to će, po mišljenju bivše ministarke policije Priti Patel, „biti sraman čin izdaje glasača koji su 2019. glasali za nas da bismo povratili kontrolu nad našim granicama“.
Susret organizira Otvoreni tim za inovacije, posebno tijelo unutar državne uprave koje sarađuje s predstavnicima univerziteta u pokušaju da se njihova istraživanja iskoriste za razvoj državnih politika. Zainteresirao ih je moj rad u oblasti istorije ideja o rasi i identitetu i kako ta historija osvjetljava aktuelna društvena pitanja.
Ali to se nije svima dopalo. Daily Telegraph mi je posvetio članak u kom sam proglašen za zlikovca. Naslov glasi: „Predavač koji stavove Suelle Braverman o imigraciji ocjenjuje kao kriminalne pozvan je da se obrati državnim službenicima“. Steven Edginton, autor ovog „ekskluzivnog“ članka, vjeruje da je to neprimjereno, s obzirom na moje kritike državnih politika.
To nije prvi takav slučaj. U maju je otkazan sličan poziv upućen Danu Kasetzi, ekspertu za hemijsko oružje, nakon što je pretraživanje društvenih mreža „otkrilo objave u kojima je kritizirao državne zvaničnike i njihove politike“. Pokazalo se da je Jacob Rees-Mogg sastavio tajne smjernice na osnovu kojih se odobravaju spoljni sagovornici vlade, kao i da su neki od ranije predlaganih gostiju bili odbijeni. Zbog burne reakcije javnosti smjernice su povučene, ali najavljena nova pravila još nisu objavljena.
Pišući o Kasetzovom slučaju spomenuo sam da je poziv upućen i meni i u šali rekao da se nadam da Rees-Mogg nije čitao moje kolumne u Observeru, jer u protivnom i mene čeka ista sudbina. Poziv nije otkazan, iako bi Telegraph to očigledno želio (izgleda da je novinar pročitao moje kolumne).
Mnogi konzervativci, uključujući ministre i novinare Telegrapha, vole da se predstavljaju kao veliki branitelji slobode govora. Kako onda pravdaju pozive na cenzuru u slučaju ljudi kao što smo Kasetza i ja?
Mnogi od njih naglašavaju da državni službenici moraju biti politički neutralni i da među njima ne bi smjelo biti onih koji zastupaju određenu političku ili partijsku agendu. Izgleda da sloboda govora za njih ne važi. Ali ovdje su pomješane dvije različite stvari. Naravno da državni službenici imaju dužnost da uvijek daju nepristrasna mišljenja i sprovode odluke ministarstva nezavisno od svojih političkih stavova.
Ipak, politička neutralnost ne znači da treba ignorirati širu političku debatu. Zapravo, njihova sposobnost da ponude dobre savjete u velikoj mjeri zavisi od spremnosti da pristupe širokom spektru ideja i da ih kritički ocjenjuju.
Mišljenje da kritičari državnih politika ne bi smjeli da se obraćaju državnim službenicima vodi u izolaciju državnih službenika i zatvara ih u mehur jednoumlja. Ako se izlaganje u Whitehallu dopušta samo osobama koje podržavaju programe državne uprave ili bar nisu otvoreno kritične prema njima, to po sebi predstavlja svojevrstan test političke podobnosti.
Na ovu debatu značajno utiču dva straha suprotnih usmjerenja. Jedan proističe iz uvjerenja da državna uprava čini dio „liberalne elite“ koja je po definiciji neprijateljski raspoložena prema konzervativnim politikama. Drugi je strah da su državni službenici toliko slaba i povodljiva stvorenja da ih neko poput mene može zavesti jednim političkim istupom.
Ono što im je zajedničko jeste uvjerenje da neuspjesi državnih politika nemaju nikakve veze ni sa državnom upravom ni sa njenim politikama. To je glavni izvor tvrdnji Priti Patel da moje obraćanje državnim službenicima predstavlja čin „izdaje glasača“.
Neću im govoriti o imigraciji. Ali ako bih i govorio, jasno je da nisam ja taj koji nije uspio „povratiti kontrolu nad našim granicama“. To je krivica političara kao što su Priti Patel i njeni prethodnici i nasljednici u ministarstvu unutrašnjih poslova. Ako je bilo izdaje, oni su ti koji su je počinili. Optužba da je moj susret s državnim službenicima ili zvaničnicima Whitehalla izdaja glasača zapravo je trapavi pokušaj da se skrene pažnja sa odgovornosti političara za politike koje su sprovodili.
Imigracioni sistem ne funkcionira prije svega zato što je vlada jednu inače rješivu situaciju svojim postupcima pretvorila u ozbiljnu krizu. Broj nerješenih slučajeva rastao je u protekloj deceniji 15 puta brže nego broj tražilaca azila. Ministar za imigraciju, Robert Jenrick, praktično je priznao da je to sračunata politika kada je odbacio ubrzavanje procedure kao moguće rješenje. „Ako brže rješavamo slučajeve“, izjavio je, „to će samo ohrabriti ljude da još masovnije dolaze“.
Problem s torijevcima je u tome što i pored uvjerenja da je imigracija kritično važno pitanje oni nastavljaju da nude rješenja koja su predstava za javnost i koja ne donose nikakve rezultate. Čak i ako vlada dobije žalbeni postupak pred vrhovnim sudom povodom suspenzije aranžmana postignutog s Ruandom, time se neće ništa bitno promjeniti. Vlada Ruande je objavila da može obraditi do 1.000 deportiranih lica u prvom probnom periodu od 5 godina. To je zanemarljivo malo u poređenju s ukupnim brojem neriješenih slučajeva.
Pošto je ranije ove godine uz mnogo truda izdejstvovala usvajanje Zakona o nelegalnoj imigraciji, vlada sad odlaže njegovu punu primjenu zato što bi to za rezultat imalo na hiljade novih imigranata u pritvorskim centrima. Nedavni problemi s baržom za smještaj imigranata ne mogu sakriti činjenicu da čak i ako bi vlada uspešno primjenila sve predložene mjere, to bi tek neznatno smanjilo broj ljudi trenutno smještenih u hotelima. Ne treba nas čuditi podatak da 80% torijevskih glasača nema povjerenja u sposobnost vlade da „zaustavi brodove“.
Ali problem nije samo u neefikasnosti odabranih politika. Problem je i u tome što su one, budući da su uglavnom performativne, sve udaljenije od moralnih načela važnih za ovo pitanje. Podrška za programe kao što je sporazum s Ruandom – koji predviđa da se svako ko u zemlju uđe bez odgovarajućih dokumenata prinudno deportira u treću zemlju u kojoj niko od azilanata nikada nije boravio niti želi da tamo ide, bez prethodnog razmatranja utemeljenosti zahtjeva za azil – bila je donedavno ograničena na ekstremnu desnicu. Ne namjeravam da se izvinjavam zbog toga što sam takvu politiku opisao kao „kriminalnu“. Izvinjenje nam duguju oni koji takve politike smatraju razumnim.
Napad u Telegraphu zapravo je novinska verzija torijevskih performativnih politika, pokušaj da se jedna prazna priča servira kao uspješan protivnapad da bi se nahranile njihove ideološke opsesije, a koja zapravo samo otkriva unutrašnju prazninu. Mnogi komentatori, uključujući i konzervativce, složili su se da Edginton očigledno ne razumije moje stavove – izvan toga da pripadam ljevici, da sam napisao knjigu o rasi i da mi se ne sviđa imigraciona politika vlade. Zahvaljujem na podršci, naročito ljudima koji se s mojim stavovima ne slažu.
To pokazuje koliko je razumjevanje tuđih stavova postalo nevažno u situaciji kada opsjednutost politikom probuđenosti svaki pokušaj drugačijeg mišljenja automatski prikazuje kao izraz upravo takve, woke politike. Zato je svima nama – a posebno državnim službenicima – potrebno da čujemo i glasove izvan eho-komora u kojima se inače krećemo.
(TBT, The Guardian)
