Piše: Steven A. Cook, thebosniatimes.ba
Tokom većeg dijela ljeta 2013. Egipat je bio u znaku onoga što bi se moglo opisati kao “Sisi-manija”. Pjesme, sendviči, glazbeni spotovi, pjesme, pa čak i pidžame odali su počast Abdelu Fattahu al-Sisiju, vojnom oficiru koji je upravo svrgnuo predsjednika Mohameda Morsija.
Izvana, bio je to bizaran spektakl dok su se milioni Egipćana radovali nemilosrdnoj i brutalnoj intervenciji vojske protiv aparatčika Muslimanskog bratstva koji je postao predsjednik tek godinu dana prije, u maju 2012. Čak se i takozvanim revolucionarim i dugogodišnjim kritičarima Egipta činilo da autoritarni politički sistem iskreno obožava omalenog vojnog vođu koji im je obećao novi početak nakon burnih 18 mjeseci počevši s ustankom protiv dugogodišnjeg vođe Hosnija Mubaraka krajem januara 2011.
Dok je Morsi zatvoren, a članovi Muslimanskog bratstva mrtvi, uhapšeni ili u bijegu, Sisi je obećao Egipćanima bolje dane, iako je upozorio svoje sugrađane da budu strpljivi. To je bilo mudro. Složeni ekonomski, društveni i politički problemi Egipta samo su se produbljivali dok je Egipat teturao iz jedne krize u drugu tokom teške i kratkotrajne demokratske tranzicije. Ipak, desetljeće kasnije, Sisi nije nagradio Egipćane za njihovo strpljenje. Upravo suprotno: čovjek koji je trebao spasiti Egipat sada nadzire njegovu propast.
Sisi je obećao Egipćanima prosperitet, ali Egipat je bankrotirao. Statistika je zapanjujuća. Inflacija iznosi gotovo 37 posto, a jedan američki dolar košta 30 egipatskih funti. (Bilo je oko 7 funti za dolar kad je Sisi došao na vlast.) Međunarodni dug zemlje iznosi gotovo 163 milijarde dolara, a predviđa se da će njezin ukupni dug dosegnuti gotovo 93 posto BDP-a zemlje 2023. Vladini zvaničnici bili su prisiljeni upravljati Egipatske financije poput ljuske, premještaju novac naokolo u uzaludnom pokušaju da se sakriju neizvjesne ekonomske prilike u zemlji.
Sisi je tvrdio da su ekonomske nevolje u zemlji rezultat pitanja izvan njegove kontrole, posebno pandemije COVID-19 i ruske invazije na Ukrajinu. Te su krize bez sumnje stvorile značajne ekonomske izazove s kojima su zemlje – uključujući Sjedinjene Države – imale poteškoća svladavanje. Ipak, Sisijevo protestiranje očito je diskurzivna strategija umanjivanja vlastite krivnje u daljnjem osiromašenju Egipta.
Predsjednik je počeo dugom potaknuto trošenje na mega-projekte za koje postoji malo ekonomskih opravdanja. Najmoćniji i najbezobrazniji od njih je New Administrative Capital, koji je tek u prvoj fazi i dosad je koštao preko 45 milijardi dolara. Kad su se Ujedinjeni Arapski Emirati i Kina povukli iz projekta, Egipćani su bili prisiljeni platiti račun dodajući goleme iznose duga u bilancu države.
Osim izgradnje nove kapitalne brave, zaliha i bačve usred pustinje, Sisi nadgleda gomilu drugih velikih projekata. Među njima se ističe nova “ljetna prijestolnica” na sjevernoj obali, nuklearna elektrana (u zemlji s viškom električne energije), održivi grad u delti Nila i oživljavanje propalog megaprojekta iz Mubarakove ere u gornjem dijelu Egipat zvan Toshka. Ovo se događa nakon otvaranja obilaznice Sueskog kanala – nazvane “Novi Sueski kanal” -2015.
Većina tih projekata je sumnjive ekonomske vrijednosti, ali su (ili su bili) politički važni. Oni su trebali biti opipljive demonstracije ponovnog rođenja Egipta pod čvrstom rukom njegovog novog vojnog časnika koji je postao predsjednik i njegovih kolega u Ministarstvu obrane. Poruka je možda bila da Egipat još uvijek može učiniti velike stvari, ali ti su mega-projekti postali neodrživo gospodarsko opterećenje za zemlju.
Zvaničnici ističu da su mnogi Egipćani bili zaposleni u izgradnji ovih projekata. Pošteno – ali po koju cijenu? Vlade imaju odgovornost za izgradnju infrastrukture, ali dugoročne koristi moraju nadmašiti kratkoročne troškove. Novi mostovi, ceste, čvorišta, nadogradnje zračnih luka i podzemne željeznice itekako su vrijedni toga – a Egipat je učinio nešto od toga – zbog povrata na te projekte u smislu veće i učinkovitije gospodarske aktivnosti. Obilaznica Sueskog kanala možda se uklapa u ovu kategoriju, ali ljetna prijestolnica i nova administrativna prijestolnica su ogromne rupe novca koje Egipat nema.
Teško je shvatiti da je unutar jednog desetljeća Sisi—čiji su pokrovitelji u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima ponovno pokrenuli egipatsku privredu izravnim novčanim transferima, koji je osigurao zajmove Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) pod povoljnim uvjetima i koji je uživao značajnu dobru volju među Zapadne vlade—uzele su siromašnu zemlju i učinile je još siromašnijom.
U svom najnovijem sporazumu s MMF-om, egipatska vlada pristala je rasprodati državnu imovinu, uključujući i onu u vlasništvu vojske. Ipak, kupaca je bilo malo, jer ta imovina ili ne vrijedi ništa, niko ne zna kako joj odrediti vrijednost ili potencijalni kupci sjede sa strane i čekaju novu devalvaciju egipatske funte (koja bi bila četvrta od ožujka 2022.) kako bi mogli dobiti sve kvalitetne tvrtke koje postoje po još nižim cijenama. Nedavno je vlada najavila prodaju državne imovine u iznosu od 1,9 milijardi dolara, što je pozitivno, ali malo doprinosi ublažavanju opće ekonomske patnje. Egipćani su ustali 2011. jer su htjeli dostojanstvo. Vatrena rasprodaja državne imovine teško da je dostojanstvena.
Umjesto da nastave čekati prosperitet koji su njihovi vođe obećali, Egipćani odlaze u sve većem broju. U velikom dijelu izvještaja o potonuću pretovarenog ribarskog broda u blizini grčke obale u maju zataškana je činjenica da je na brodu moglo biti 300 do 350 Egipćana. I premda se broj Egipćana koji migriraju u Evropu brodovima povećao nakon pobune u siječnju 2011., posljednjih je godina dodatno porastao. Do maja je više od 6000 Egipćana pokušalo doći do Italije morskim putem od početka 2023. Oni čine drugu najveću skupinu migranata koji se nadaju stići do talijanskih obala. U 2022. oko 22.000 Egipćana potražilo je bolji život diljem Sredozemlja. Naravno, za očekivati je da će veći broj Egipćana otići s obzirom na teške ekonomske okolnosti s kojima se suočavaju.
Privredne muke Egipta samo jačaju ideju da je zemlja istrošena snaga. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća predsjednik Anwar el-Sadat prodao je američkom državnom sekretaru Henryju Kissingeru priču o tome kako je Egipat utjecajan igrač koji može pomoći u osiguravanju regionalnog mira i biti okosnica antisovjetskog regionalnog poretka. Sadat je (sukladno i karakteru i političkoj karijeri) pretjerivao. Egipat je važan partner SAD. Ipak, uz nekoliko iznimaka – kao što je operacija Pustinjski štit/Pustinjska oluja – nikada nije imala resurse da igra ulogu kojoj su se kreatori politike SAD-a nadali kada je Kairo preusmjerio svoju vanjsku politiku prema Sjedinjenim Državama.
I premda je Sisi u prostoriji za važne sastanke kao što je nedavno završeni rusko-afrički summit u St. Petersburgu ili prošloljetni sastanak GCC+3 s američkim predsjednikom Joeom Bidenom, čini se da je prisustvo egipatskog vođe na njima pro forma. Biti u prostoriji daje određenu količinu utjecaja, ali Egipat je više promatrač na tim okupljanjima nego igrač.
Najočitiji primjer pada Egipta i popratne, šuplje vanjske politike je gotovo potpuna odsutnost Kaira u građanskom ratu u Sudanu – dvorištu same zemlje. U početnoj fazi sukoba, Snage za brzu potporu generala Mohameda Hamdana Dagala držale su gotovo 200 egipatskih vojnika i avijatičara—koji su bili u Sudanu kako bi provodili vježbe sa sudanskom vojskom—kao taoce. Pušteni su relativno brzo uz pomoć emiratskih diplomata.
Nakon te ponižavajuće epizode, Egipćani su stajali sa strane i gledali kako Saudijci igraju važnu ulogu u evakuaciji državljana trećih zemalja iz Sudana. Sisi je tada prepustio sve napore da posreduje u Sudanu prijestolonasljedniku Mohammedu bin Salmanu (uz pomoć Amerikanaca). Ali nekima u Kairu mora biti neugodno što je Saudijska Arabija na kraju odigrala ključnu ulogu u sukobu u kojem bi Egipat – prema njegovim vlastitim mitovima – trebao voditi. Uistinu, kad je Kairo sredinom jula bio domaćin konferencije sedam sudanskih susjeda na kojoj su pozvali na prekid vatre, čak ni to nije prošlo dobro. Bilo je to nešto više od priče i fotografiranja – a tokom svog govora na konklavi, etiopski vođa Abiy Ahmed zahvalio je Saudijskoj Arabiji na njezinim posredničkim naporima.
Nedavno je pronicljivi egipatski analitičar tvitao: “Iskreno mogu reći da više ne vidim izlaz iz ovoga.” Pod “ovime”, pretpostavljam da je mislio na ruševinu koju je Sisi napravio od Egipta. Desetak godina nakon što su Egipćani ustali tražeći hljeb, slobodu i socijalnu pravdu, oni nemaju ništa od toga.
(TBT, F.P.)
