Piše: Peter Oborne, thebosniatimes.ba
Prošle sedmice, ruski disident Aleksej Navaljni osuđen je na 19 godina zatvora – optužen za raspirivanje “ekstremizma” i “rehabilitaciju nacističke ideologije”.
Sasvim opravdano, Sjedinjene Države i Britanija odmah su osudile taj potez, a američki State Department opisao je osudu kao “nepravedan završetak nepravednog suđenja”.
Britanski ministar vanjskih poslova James Cleverly ustvrdio je da ishod “pokazuje potpuno zanemarivanje Rusije čak ni najosnovnijih ljudskih prava”, pobožno dodajući: “Neslaganje se ne može ućutkati”.
Tri dana kasnije, Imran Khan – do prošle godine, demokratski izabrani premijer Pakistana – osuđen je na tri godine zatvora, zahvaljujući nečemu što je sličilo kao sud za kengure, pod vrlo mutnim okolnostima.
Ova dva slučaja su sablasno slična. Malo njih vjeruje u optužbe protiv Navaljnog. Ipak, za predsjednika Vladimira Putina je od vitalnog značaja da ga ukloni sa političke pozornice – posebno s obzirom na ruske predsjedničke izbore koji su zakazani za mart 2024.
Isto tako, malo ko vjeruje da optužbe za korupciju podignute protiv Khana imaju bilo kakvu uvjerljivost. Ipak, od vitalnog je značaja da ga sklonimo s puta uoči opštih izbora u Pakistanu, zakazanih za ovu jesen.
Postoje mračne sile koje žele da se obojicu maknu s puta. Navalny je bio podvrgnut pokušaju trovanja prije tri godine, dok je Khan ranjen u pokušaju atentata krajem prošle godine.
Hajde da ispljunemo ružnu istinu. Aleksej Navaljni i Imran Kan su obojica politički zatvorenici, koje ruske i pakistanske vlasti drže pod izmišljenim optužbama.
Ipak, Zapad je zabrinut samo za sudbinu jednog od njih.
Dvostruki standardi
Američki državni sekretar Antony Blinken požurio je da osudi dodatnu zatvorsku kaznu izrečenu Navalnom, osudivši “rusku osudu opozicionog lidera Alekseja Navaljnog po politički motivisanim optužbama. Kremlj ne može ućutkati istinu. Navaljni treba da bude pušten”.
Nema američke osude Kanovog politički motiviranog suđenja.
Britanski ministar vanjskih poslova Cleverly iskazao je isti dvostruki standard.
I Britanija i Amerika će biti svjesne da su optužbe protiv Khana – profiterstvo na službenim poklonima – slabe.
Naime, kada je Khan bio na vlasti, promijenio je zakon kako bi političarima bilo teže da profitiraju od poklona primljenih u stranim posjetama.
Ranije, ako je službenik želio zadržati neki predmet, mogao ga je kupiti po 20 posto vrijednosti koju je odredila komisija za procjenu Toshakhane. Tokom svog premijerskog mandata, Khan je podigao naknadu na 50 posto.
Khan je vjerovatno najmanje korumpirani političar – doduše ne visoka letvica – u modernoj historiji Pakistana. On predstavlja povratak na ranu školu političara nakon sticanja nezavisnosti, od Qaid-i-Azama, Mohammeda Ali Jinnaha, do prvog predsjednika zemlje, Iskandara Mirze, čiji je integritet bio apsolutni.
Ništa od ovoga nije važno za SAD i Britaniju, koje su oduvijek radije imale posla s diktatorima koji su povodljivi za njihove interese: Mohammad Ayub Khan, postavljen u vojnom udaru 1958.; general Mohammad Zia-ul-Haq, koji je vladao gvozdenom pesnicom tokom 1970-ih i 80-ih; i nedavno general Pervez Musharraf, koji je došao na vlast u beskrvnom državnom udaru 1999. godine i bio pakistanski predsjednik od 2001. do 2008. godine.
Historija dokazuje da su SAD strukturalno neprijateljski raspoložene prema bilo kojem pakistanskom političkom lideru s demokratskim mandatom.
Usamljena bitka
Khan je, za svoju ogromnu zaslugu, krenuo da izazove duboko korumpirani, dinastički dvopartijski sistem koji je dominirao pakistanskom politikom, kroz Pakistansku narodnu partiju (PPP) porodice Bhutto i Pakistansku muslimansku ligu (PML-N) porodice Sharif. više od pola veka.
Čineći to, nastojao je da okonča status zemlje kao klijentske države SAD.
Gotovo nezapamćen među nedavnim generacijama pakistanskih lidera, on se držao svojih principa – u tom procesu zapao je u sukob sa SAD.
Tokom svog dugog perioda u opoziciji, vodio je usamljenu bitku protiv američkog brutalnog rata protiv terorizma, osuđujući napade dronovima i zalažući se za vladavinu zakona.
Za njegovu zaslugu, Khan je ostao trn u tijelu SAD-a kada je bio na vlasti. Ali on je platio cijenu.
Njegovu smrt pratim do pada Kabula u augustu 2021., kada se Khan sukobio s Washingtonom zbog zamrzavanja afganistanske državne imovine, kao i američke želje za pristupom pakistanskom zračnom prostoru.
Od tog trenutka njegova karta je označena. Khan je imao drskosti da prkosi SAD-u: odbijanje Bajdenove administracije da proglasi njegovo zatvaranje predstavlja saučesništvo.
Volim Pakistan, putovao sam u ovu prelijepu zemlju mnogo puta i poštujem pakistansku vojsku i njenu ulogu u održavanju stabilnosti nakon nezavisnosti prije 75 godina. No, naširoko se izvještava da je to arhitekta Khanove propasti.
Ne po prvi put, dopušta da se uvuče u nacionalnu politiku.
Lažne tvrdnje
Imran Khan je danas najpopularniji političar u zemlji. Ankete pokazuju da bi on odnio pobjedu na svim slobodnim i poštenim izborima.
Održati izbore u Pakistanu bez Kana bilo bi kao da postavite Shakespeareovog Hamleta bez princa.
Ko god pobijedi na izborima bez Khana ne bi imao politički legitimitet i bio bi prezren kao lokalni klijent koji vlada u ime Sjedinjenih Država.
Što se tiče Khana, on se pridružio dugačkoj listi demokratski legitimnih nacionalnih lidera koji su imali drskosti da utiču na SAD tako što će krenuti nezavisnom spoljnom politikom.
Mohamed Morsi, prvi demokratski izabrani civilni predsjednik Egipta, proveo je posljednje godine u zatvoru prije nego što je umro na sudu.
Salvador Allende iz Čilea usudio se pobijediti na izborima koje su SAD željele da izgubi – i smijenjen je s funkcije u najbrutalnijim okolnostima.
Ali Bhutto, prvi pakistanski demokratski izabrani lider, koji je izazvao SAD izgradnjom saveza nesvrstanih nacija, završio je u zatvoru gdje je sudski ubijen.
Mohammad Mosaddegh iz Irana. Previše drugih.
Šutnja SAD i Britanije, obje zemlje koje lažno tvrde da vjeruju u demokratiju, govori sve.
(TBT, MEE)
