Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Ruski predsjednik Vladimir Putin nije samo napao Ukrajinu da bi povratio dio obale Crnog mora. Imao je ambiciozniji cilj od toga: želio je promijeniti svjetski poredak; da se Zapadu pokaže da više ne puca.
Ali njegov multipolarni svijet imao je najgori mogući debi. Ukrajina je postala vojna katastrofa. Rusija je izgubila najmanje dvostruko, a možda čak i trostruko, od broja vojnika u 17 mjeseci borbi koje je sovjetska armija izgubila za skoro deceniju ratovanja u Afganistanu.
Putin takođe nije uspio da zadrži svoje saveznike, Kinu i Iran, uz sebe. Koje god riječi Putin i kineski predsjednik Xi Jinping koristili da zaslade svoj odnos, gola istina je da je Kina najmanje deceniju vojno udaljena od uloge globalnog izazivača Washingtonu. Putinova invazija odijelila je Kini ulogu koju još nije spremna odigrati.
Glavni strateški cilj Kine je da poveća trgovinu sa Njemačkom, a ne da joj redovno prijeti nuklearnim armagedonom, kao što to čini Putinov uži krug.
Ni drugi glavni saveznik Rusije u ovom poduhvatu nije zadovoljan. Pogled prema sjeveru Teheranu nije tako privlačan kao što se prvi put činilo prije godinu dana.
U to vrijeme, delegacija šefova vodećih iranskih državnih automobilskih firmi vratila se iz Moskve s velikim znakovima dolara koji su im sijali u očima. Zapadne sankcije su upravo pogodile rusku automobilsku industriju, a Rusija je htjela iskoristiti iransku ekspertizu ukidanja sankcija. Rusija je kupovala sve što je Iran proizveo: blokove motora, osovine, bespilotne letjelice.
Uporedite to sa današnjim raspoloženjem u Teheranu. Trenutni spor je oko ishitrene odluke Rusije da podrži polaganje prava UAE na tri ostrva za koja Teheran tvrdi da su iranska u blizini Hormuškog moreuza.
Viši komandant Korpusa garde islamske revolucije (IRGC), Mohsen Rezaei, rekao je da Rusija treba da “ispravi svoj stav”. Konzervativci visokog profila, kao što su Mohammad-Javad Larijani i Mohammad Bagher Ghalibaf, optužuju Moskvu da “igra američku igru” u Zaljevu.
Suočavanje sa haosom
Postoje i druge pukotine u rusko-iranskim odnosima, kao što je nedavni “neformalni i nepisani” sporazum između SAD-a i Irana, kojim se Iran, u zamjenu za ublažavanje sankcija, obavezao da će proširiti svoju suradnju s međunarodnim nuklearnim inspektorima, a ne prodati balističkih projektila u Rusiju i zaustaviti napade na američke izvođače u Siriji i Iraku. Kao strana u nuklearnom sporazumu iz 2015., Rusija sumnjičavo gleda na privremeni sporazum.
Iransko iskustvo otkriva da je kretati se u novom svjetskom poretku teže nego gledati kako se stari raspada. Ali ne prate sve bliskoistočne sile Iran ovim putem. Postoji jedna zemlja, Turska, koja se nosi sa haosom koji se vrti oko nje, iako se i ona u prošlosti redovno svađala sa Rusijom i NATO-om.
I postoji jedno imenovanje koje je nedavno izvršio predsjednik Recep Tayyip Erdogan koje bi se moglo pokazati ključnim u tom pogledu. Dok su se svi uključili u zaokret u njegovoj monetarnoj politici imenovanjem novog tima ekonomskih i finansijskih savjetnika na čelu sa Mehmetom Šimšekom, Erdogan je izvršio još jedno imenovanje koje je bilo jednako važno za njegov treći i posljednji mandat.
Bilo je to unapređenje Hakana Fidana, bivšeg direktora MIT-a, turske Nacionalne obavještajne organizacije, u ministra vanjskih poslova.
Kao pravilo u svijetu, posao vođenja nacionalne obavještajne agencije rezerviran je za jastrebove. Takve funkcije su toliko osjetljive na apsolutne vladare Bliskog istoka da se daju samo užoj porodici, starijem bratu ili sinu.
Fidan krši ova pravila. On je politikolog koji se školovao kod škotskog historičara i akademika Normana Stouna. On nije vojni jastreb, iako je služio vojsku.
On je intelektualac, a ne nasilnik. Čita knjige, što je više nego što se može reći za nekoliko nedavnih američkih predsjednika. Njegov engleski je tečan koliko je široka njegova intelektualna radoznalost. Njemu je jednako ugodno raspravljati o lošim izgledima škotske nezavisnosti kao i o islamskoj teologiji.
Iz ovih razloga, Fidanovo imenovanje za čelnika MIT-a 2010. dočekano je sa velikom sumnjom u turskom sigurnosnom establišmentu. On nije bio jedan od njih. Bio je premlad. Ne bi izdržao. I kritike nisu stizale samo od njih: Ehud Barak, tadašnji izraelski ministar odbrane, opisao je Fidana kao “prijatelja Irana”, rekavši da bi tajne koje se dijele s Turskom “mogle postati dostupne Iranu u narednih nekoliko mjeseci”.
Poslednji bastion
Prije nego što je Fidan preuzeo vlast, MIT je bio okrenut ka unutra kao i sve druge turske institucije. Šala je da MIT zna imena ljubavnica svakog ministra i poslanika, ali ne i ime šefa obavještajne službe sirijske vojske.
Fidan je imao vatreno krštenje. Prije nego što se pridružio MIT-u, Fidan, koji je tada bio zamjenik podsekretara u uredu premijera, pridružio se tajnim pregovorima s Kurdistanskom radničkom partijom (PKK) u Norveškoj. PKK je snimila razgovor, a snimak je izašao na vidjelo kada je belgijska policija uhapsila člana PKK. Oni su to prenijeli svojim kolegama u Turskoj, koje su kontrolirali gulenisti, koji su tome i kumovali da procuri.
Gulenisti su se infiltrirali u velike dijelove turske države: njene policijske snage, pravosuđe i veliki dio medija. Imali su svoje univerzitete i mrežu privatnih škola. MIT je bio posljednji bastion unutar sigurnosnog establišmenta koji su Gulenisti tek trebali zauzeti.
Gulenisti su 2010. godine gurnuli Ramazana Akjureka, koji je nekoliko godina ranije postavljen za šefa policijske obavještajne službe, za mjesto šefa MIT-a. Gulenistički stručnjaci i publikacije ponovili su Barakov stav da je Fidan bio “proiranski”.
Erdogan se zabio, iako je do razlaza sa gulenistima tek trebalo doći. Akyurek je kasnije optužen da je zatvarao oči pred ubistvom jermensko-turskog novinara i intelektualca Hranta Dinka, te da je nezakonito prisluškivao intelektualce i političare. Osuđen je na doživotni zatvor u slučaju Dink.
Gulenisti su još jednom pokušali svrgnuti Fidana. Njegova kancelarija u starom sjedištu MIT-a u Ankari bila je prva vladina kancelarija koja je bombardirana helikopterom u neuspješnom vojnom udaru 2016. Satima su svi mislili da je Fidan mrtav.
Ne po prvi put, njegovi vršnjaci potcjenjuju sposobnosti tihog preživjelog. Fidana je oduvijek intrigirao odnos između obavještajne službe i vanjske politike, koji je bio predmet njegovog magistarskog rada. Završen 1999. godine, danas glasi pomalo ironično, jer Fidan koristi CIA-u i MI6 kao modele prema kojima bi se turska obavještajna služba trebala orijentirati.
To je bilo kada je američka moć bila na vrhuncu. Pobjednik u Hladnom ratu hvaljen je kao neprikosnoveni lider svijeta, vojno i ekonomski.
Izgradnja institucija
Dvije decenije koje su uslijedile proizvele su „rat protiv terorizma“, u Afganistanu, Iraku, Jemenu, Siriji i Libiji, a sada i Ukrajini. Sve su to veliki promašaji zapadnih obavještajnih službi i vanjske politike. Ali 1999. sve je to trebalo da dođe. U to vrijeme, SAD su zaista mislile da mogu razbiti i prepraviti zemlje po svojoj volji.
Ali ono što je privuklo Fidana kod američkih i britanskih obavještajnih službi je način na koji su one bile organizirane i ugrađene kao institucije. Ovo je velika turska briga, jer zemlju muči nedostatak izgradnje institucija. Fidan je to želio promijeniti i krenuo je da preuredi MIT u profesionalnu, pouzdanu instituciju koja pruža rezultate.
Isto je učinio i sa TIKA-om, turskom humanitarnom agencijom. Fidan je koristio TIKA-u kao instrument za proširenje turskog uticaja na Balkanu u vrijeme kada je kotao etničkog rata još bio vruć.
Fidan je obnovio MIT kao svog čelnika u posljednjih 13 godina. Ponovo ju je uspostavio kao organizaciju koja se razvija i prilagođava novim prijetnjama. Stvorio je odjeljenje posvećeno strateškoj analizi i odjeljenje posvećeno sajber ratovanju. To je nepolitička organizacija. Neuobičajeno za Tursku, uzdižete se kroz njene redove zahvaljujući zaslugama.
Posebno je važna nestranačka obavještajna služba. Da je željeni kandidat Joea Bidena Kemal Kilicdaroglu pobijedio na predsjedničkim izborima, MIT bi bio dat lideru krajnje desnice Umitu Ozdagu, zajedno s još tri ministarstva. Ovo je bila suština tajnog protokola koji je gubitnik Kilicdaroglu tek sada otkrio.
Fidan nije političar, iako je njegova veza s Erdoganom bliska. Erdogan mu je čuvao leđa u više navrata, a Fidan je posebno ostao odan kada su drugi oko njega – poput bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua – razbili redove da bi se pridružili opoziciji.
Ključ za Fidana je u tome što on sebe smatra ne samo slugom države, već i njenim čuvarom. Čak i prije nego što je prešao u ministarstvo vanjskih poslova, MIT je imao neke važne dosijee iz zona sukoba. To je bila agencija koja je osigurala pobjedu Azerbejdžana u posljednjoj borbi protiv Jermenije. Bila je to agencija koja je nadzirala tursko odbijanje grupe Wagner i odmetnutog generala Khalife Haftara u Libiji. Pregovarala je o sada nevažećem dogovoru o žitu između Ukrajine i Rusije i bezbrojnih razmjena zarobljenika.
Tokom svog mandata, MIT je stvorio mnogo neprijatelja. Suparničke obavještajne agencije ne vole konkurenciju, posebno efikasnog operatera.
O Fidanovom imenovanju za ministra vanjskih poslova, mišljenje u Iranu izgledalo je podijeljeno. Telegram kanal Afsaran-ir, koji je blizak IRGC-u, pohvalio je Fidana zbog njegovih veza s njima nakon što su izraelske snage izvršile napad na Flotilu slobode Gaze 2010. godine.
Internet stranica Iranske diplomatije krenula je drugim putem, a Islam Zolqadrpour je napisao: „Između 2010. i 2020., pod Fidanovim vodstvom, Turska je koristila sigurnosne i obavještajne strategije koje su bile protiv iranskih interesa u regionu. Turska Nacionalna obavještajna organizacija glavni je sponzor terorističkih i ratnohuškačkih organizacija u sjevernoj Siriji, a Fidan je glavna figura koja organizira njihovu politiku.”
Linija o djelovanju protiv iranskih interesa je djelimično tačna. Ali zavisi od toga kako definišete interese.
Stručnjak za borbu u ringu
MIT je osujetio 10 različitih iranskih odreda za ubistvo iz sve tri iranske obavještajne agencije, koje nisu ciljale samo Izraelce i Jevreje na turskom tlu, već i u jednom slučaju, koristeći Tursku kao odskočnu dasku za operaciju na Kavkazu. Samo neke od ovih operacija su izašle na videlo.
Izrael je takođe napravio zaokret na Fidanu. Kada je 2010. imenovan za direktora MIT-a, Haaretz je izvijestio o zabrinutosti izraelskog odbrambenog establišmenta. Sada je zaslužan za obnovu odnosa s vodstvom izraelske obavještajne službe. Ono što izraelski mediji ne ističu je da se operacije Mosada u Turskoj i dalje presreću.
Tokom svog mandata, Fidan je postao nešto poput stručnjaka za politiku Zaljeva. I ovo mu je bilo iznuđeno. Bio je prvi koji je primao pozive Saudijske Arabije kada su ga molili da zakopa aferu neuspjelog ubistva saudijskog novinara Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu.
On je bio prvi koji se pobrinuo da snimci ubistva dođu u javnost, i prvi koji je upoznao direktoricu CIA-e Ginu Haspel o njihovoj važnosti. Slično, on je bio prvi koji je obnovio turske odnose sa čovjekom koji je naručio Khashoggijevo ubistvo, prestolonasljednikom Mohamedom bin Salmanom.
Sada su Mohammed bin Salman i lider Emirata Mohammed bin Zayed u zavadi, ali oba tabora imaju tople i rastuće odnose s Turskom. Sve ovo bi bilo zanimljivo predavanje iz političkih nauka nakon što se Fidan penzionira; naslov jedne sesije mogao bi biti: “Kako se sprijateljiti s dvojicom muškaraca koji su dali sve od sebe da me ubiju.”
Fidanov najteži zadatak je pred njim. Stari svjetski poredak je na izlasku, iako se čini da NATO to ne zna. Ali novi svjetski poredak je daleko od formiranja.
Umjesto toga imate diplomatsko minsko polje gusto i isto tako zarobljeno kao ono s kojim se suočavaju ukrajinske trupe koje pokušavaju povratiti izgubljenu teritoriju.
Podjela svijeta na manihejske blokove – demokratije i autokratije – pada kao konceptualni model na prvoj prepreci. Da bi zaštitile svoj način života, liberalne demokratije odbacuju svoj liberalizam, posebno prema etničkim manjinama, i postaju otvorenije merkantilističke u inostranstvu. Najveći kršitelji ljudskih prava nagrađeni su spašavanjem i prodajom oružja.
Ova situacija zahtijeva nijanse, inteligenciju i sposobnost slušanja i procjene informacija. Za to je potreban neko ko je proveo vrijeme uspostavljajući lične odnose i koji sada ima sredstva za vođenje vanjske politike.
Za to je potreban intelekt sposoban dati glas i oblik vanjskoj politici. Toga novi turski ministar vanjskih poslova ima u izobilju. Drugi ministri vanjskih poslova bi trebali shvatiti njega i Tursku ozbiljno.
(TBT, MEE)
