Pravila koja ograničavaju slobodu žena da žive, rade i studiraju i dalje postoje u zemljama kao što su Saudijska Arabija, Jordan i Izrael, pokazuje izveštaj Human Rights Watch-a.
Iako ima skoro 30 godina, Aja* nema dozvolu da napusti svoj dom u Amanu. Ne može ručati s prijateljicama i nema zakonsko pravo da odluči gdje će živeti, raditi ili studirati, istražuje Guardian.
Ajin slučaj nije izoliran na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, gdje zemlje poput Jordana i Saudijske Arabije još uvijek imaju zakone koji zahtjevaju od žena da “budu poslušne”, da služe svoje muževe, žive sa njima i traže im dozvolu da napuste dom, rade, putuju ili obavljaju uobičajene aktivnosti koje isključuju njihov boravak u kući.
“Ja sam zavorenica u svom domu”, kaže Aja. “Ako izađem bez dozvole, zaključaće me u sobu i pretući. Toliko će me jako tući da ću posljedice osjećati mjesecima. Prijete mi smrću. I ja nisam jedina, ima mnogo devojaka poput mene.”
Iako većina vlada u regionu tvrdi da dozvoljavaju ženama da dobiju pasoš i putuju u inostranstvo bez saglasnosti roditelja ili staratelja, zakon koji se odnosi na udate žene predviđa sankcije ako to učine.
Zakoni u 15 zemalja širom svijeta, uključujući i Izrael, gdje vjerski sudovi imaju nadležnost u vezi sa brakom i razvodom, propisuju da žene mogu izgubiti pravo na izdržavanje od strane svojih muževa ako napuste bračni dom, rade ili putuju bez dozovole supruga. Pored toga, u Jordanu i Saudijskoj Arabiji, mogu biti uhapšene, zadržane ili prisiljene da se vrate ukoliko njihovi muževi prijave da su odsutne, a da oni nisu saglasni sa tim.
“Važno je razumjeti da nasilje nad ženama ne obuhvata samo fizičko, uključuje, između ostalog, i ograničavanje slobode kretanja”, navodi Rotna Begum, istraživačica Human Rights Watch-a.
“Imate spektar žena koje su pod kontrolom i nadzorom – nekima je uveden policijski sat, dok druge ne mogu ni otići do kafića sa prijateljima. Nemaju mogućnost za socijalni život. Žene govore i o tome kako ovakva situacija i njihova nemoć vode ka depresiji; neke se osjećaju toliko loše da pokušaju izvršiti samoubistvo”.
Lina* ima 24 godine, radi od kuće u Amanu, jer njen otac ne dozvoljava da napusti kuću. Iako zarađuje vise novca od svih u porodici – 2400 dolara mjesečno – Lina nema način da ga potroši jer ne smije napustiti dom. Nedavno je odbila unapređenje, jer se ne osjeća kvalificirano za tu poziciju.
“Mislim da nemam dobre socijalne vještine jer ne mogu izlaziti napolje i da se dužim, kao moja braća i ostali muškarci”, rekla je Lina.
Linin otac ne bi dozvolio da fizički pohađa univerzitet na koji idu i muškarci, iako njen mlađi brat uskoro kreće na isti univerzitet.
Ona je molila oca da je pusti da se upiše na onlajn univerzitete, na kojima je fizičko prisustvo neophodno samo tokom ispita, dva puta mjesečno. Linin otac je pristao uz uvjet da je dovozi i odvozi svaki put.
“Ljudi će pokušati da vam kažu da ova praksa ne postoji u Jordanu”, kaže Lina. “Reći će: Pogledajte sve te žene napolju, žive normalno. Ali, ne možete vidjeti žene koje su unutra, ko zna koliko nas je.”
Jordan ima najvišu stopu nepismenosti među ženama u MENA regionu, skoro 98 procenata, a 56 posto žena na univerzitetima u Jordanu čine žene. Pored toga, ima i jednu od najnižnih učešća žena na tržištu rada u svijetu.
“Toliko djevojaka gleda svoju braću kako izlaze napolje i provode se dok smo mi zarobljene”, kaže dvadesetšestogodišnja djevojka iz Amana, koja je željela ostati anonimna zbog sopstvene sigurnosti. “Osjećamo se slomljeno. Kao da nam je oduzeta budućnost. Ja sjedim u sobi, a oko mene se cijeli svijet okreće. Moj život nije normalan.”
*Imena su promijenjena zbog zaštite sagovornica
(TBT, Mediji)
