Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Odlazak Senada Pećanina sa javne političke scene sigurno je gubitak za ionako krhki politički pluralizam u Bosni i Hercegovini.
„Skoro 40 godina sam vodio unaprijed izgubljene bitke, uvijek o ‘svom trošku’ i u korist vlastite štete, sa nadom i pogrešnim uvjerenjem da mogu doprinijeti izgradnji društva u kojem se kao građanin neću svakodnevno osjećati poniženim od strane bahatih, lopovskih, nacionalističkih, nekompetentnih i korumpiranih vlasti“, obrazložio je Pećanin ovaj svoj očajni postupak.
ELITNI MORALISTI
Iako se sa Pećaninom ideološki baš ni u čemu ne slažem, toliko smo daleko da uopće ne komuniciramo, solidariziram se s njim, jer i meni često dođe da učinim isto. I to iz istih razloga i istih motiva – uvijek o ‘svom trošku’ i u korist vlastite štete… Samo zbog pisanja na ovom portalu, unazad 2-3 godine bio sam predmet 60-tak tužbi za klevetu, na primjer. Kao što je poznato, pokušali su me ubiti. A ni familiju mi nisu poštedili; uhodili su ih, prijetili im, zastrašivali i vrijeđali, posebno na društvenim mrežama. Ista sorta ljudi je namjeravala ubiti i Pećanina, pa su ga prijatelji iz jedne strane ambasade u Sarajevu bukvalno evakuirali u Italiju gdje je proveo godinu dana na skrovitom mjestu sa familijom. Ja nemam takve prijetelje u zapdnim ambasadam, pa tako nemam ni zaštitinika ni za sebe ni za familiju. Zna se ko je stajao iz tih napada i pokušaja likvidacije Pećanina i mene.
I taman kad smo obojica dočekala dan da budu otjerani iz vlasti, došli su drugi, možda i gori od njih. Pokušao sam imati razumjevanja za lidere Trojke, da su deficitarni sa kadrovima. Ali kako sam koji dan saznavao imena njihovih imbecilnih „kadrovskih rješenja“, posebno ministara i amabsadora, tako sam se više kajao što sam djelovao „u korist vlastite štete“, pa i štete države i naroda.
Prije nego navedem primjer zbog kojeg pišem ovu kolumnu, da ispričam jedan slučaj kako se nekad, kad se „moja pikala“, vršio odabir kadra za državne funkcionere. Bilo je to godinu-dvije nakon rata, kada sam ispred nekadašnje „Sarajke“ sreo Zdravka Grebu.
„Zar nisi u Londonu?“ zadirkivao sam ga znajući da je kandidiran od strane SDA za ambasadora u Engleskoj.
„Boga ti, je li istina da me je predložio tvoj brat?“, priupitao me je.
Kad sam mu odgovorio potvrdno, u čudu se počeo okretati oko svoje osena peti desne patike, i sklopljenih ruku ispred usana u koje je šaputao: „Ma, je li tomoguće?! Ne mogu vjerovati! Poselami ga, svaka mu čast!“
Zaista, Grebo i moj brat se ideološki razlikuju čak i više nego Pećanin i ja, ali to mu nije smetalo da ga predloži za ambasadora u jednu od najvažnijih svjetskih metropola. Grebo na žalost nije mogao iz privatnih razloga napustiti Sarajevo, ali taj slučaj govori o odnosu i poštovanja koliko među intelektualcima, još više i prema državi i njenim institucijama. Pećanin i Grebo su bili predstavnici intelektualnog moralizma i sa tih pozicija su djelovali prema vlastodršcima. Kao takvi su bili favoriti i miljenici međunarodne zajednice, pa se u to vrijeme „njihova se pikala“ i uvažavalai kada su panjkali „braću Latiće kao islamske fundamentaliste. Ali, halal bilo. Ni mi njima nismo ostajali dužni.
Grebo je, kao zakleti ljevičar, tvrdio da je važnije što u Sarajevu izlaze novine Dani i Slobodna Bosna, nego što postoji SDP sa Zlatkom Lagumdžijom na čelu. Danas nema ni Dana, ni Grebe, pa eto ni Pećanina, ali je SDP preživio sa Nerminom Nikšićem na čelu. Čak je i u vlasti!
„ŽIVOTINJSKA FARMA“
No, to što je Nikšić sa sobom poveo u vlast dajući im ministarske fotelje, od Elmedina Konakovića i Edina Forte, do Selvida Hurtića i Nerina Dizdara, toliko se doima groteskno da u građanima brtualno priziva orwelovski srakazam izkazan u „Životinjskoj farmi“ . Orwelova zapažanja su, nažalost, istine o ljudskoj prirodi i ljudskom ponašanju. Tako sam slučajno uočio intervju ministra Hurtića na jednoj sarajevskoj televiziji gdje on na prizeman džilkoški način odgovara na pitanja novinarke o registriranju firme preko koje bi se realizirao projekat Južne interkonekcije koji, kako je rečeno, predstavlja strateški energetski pravac Bosne i Hercegovine.
„Svako ko ima 1000 KM može registrirati firmu“, smijao se Hurtić vodoteljici u lice svojom odurnom facom koja podsjeća na „štegdozu“ glavnih faca u Orwelovoj „Životinjskoj farmi“. A onda će baš zbog te firme američki ambasador u BiH Michael J. Murphy uputiti oštru kritiku Draganu Čoviću kazavši da zbog toga HDZ blokira put ka evropskim integracijama i energetskoj sigurnosti.
U kafanskom razgovoru sa jednim Hurtićevim kolegom, sarajevskim izdavačem i prodavačem knjiga, komentirao sam ovaj Hurtićev intervju na sažaljiv način, jer ga poznajem iz rata. Taj kolega će me nagovoriti da ga nazovem, više iz šaljivih pobuda nego da bih mu dao svajet da se ne ponaša tako glupo i bahato pred kamerama. Ali, avaj, ministar Hurtić mi se nije javio na telefon. Iskreno naučio sam da mi se takvi „trojkaši“ na javljaju na telefon, ali sam očekivao da će ga jedna zajednička životna (ne)zgoda ponukati da se javi. Naime, na nagovor Muamera Spahića, koji je vodio finansije u sedmičnom listu „Ljiljan“, demobilizirao sam iz Armije BiH njegovog druga Hurtića i dao mu kombi kojim je distribuirao novine po „slobodnoj teritoriji“. Tako će nas 5-6 sjesti u kombi da bi nas Hurtić iz Zenice prevezao u Tuzlu. Završili smo u kanjonu Krivaje negdje prema Varešu. Nevjerovatno je da osim lakših lomova vilice i ruku niko nije teže povrijeđen nakon što je kombi, kojim je upravljao Hurtić, sletio sa podzide visoke desetak metara u nabujalu rijeku.
Od tad nisam vidio Hrutića. Čuo sam da se bavi izdavaštvom i da se obogatio zahvaljujući svom rahmetli zetu koji je bio zamjenik tadašnjeg tuzlanskog muftije Huseina Kavazovića. On je korumpirao na stotine direktora i nastavnika kako bi stekao monopol na prodaju udžbenika koje je štampao, gle čuda (!), u hrvatskim štamaprijama u Hercegovini, a prodavao bošnjačkoj djeci u školama „pod jednim krovom“.
Tako je Sealvid Hurtić kao ministar za ljudska prava i izbjeglice CIK-u prijavio da je „težak“ preko 13 miliona KM. Vrijednost njegove kompanije “Nam” procijenio je na 10 miliona maraka. Hurtić je pored toga vlasnik pet stanova čija je ukupna vrijednost, kako je naveo, 1,4 miliona KM, kao i tri kuće u vrijednosti 1,6 miliona KM.
Tu su i zemljište i poslovni prostor, a zanimljivo je da Hurtić posjeduje čak devet garaža koje su, prema njegovim navodima, vrijedne 230.000 KM.
Za Bakira Izetbegovića on je ugledan biznismen. Sudeći po jednoj snimci na koj se grli sa Nenadom Stevandićem, nakon čega je krenuo učiniti isto i sa Miloradom Dodikom, a ovaj ga odgurnuo od sebe „kao šugavo pseto”, njega je već Bog dovoljno ponizio. Ali, on je kao takav poniženje za državu i narod kojeg predstavlja. Zar ne?!
(TBT)
