Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ova situacija me podsjeća na vrijeme kada je Haris Silajdžić bio pri kraju prve godine (2007) svog mandata u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Saznao sam od „prijatelja“ iz OHR-a da je Raffi Gregorian,tadašnji najutjecajniji stranac u Sarajevu, hitno i tajno odletio u Washington nakon što je dobio odštampan glasački listič namjenjen Srbima koji će se na referendumu izjašnjavati od „statusu RS u BiH“. Listić je štampao Milorad Dodik.
LISTIĆ ZA REFERENDUM
Informaciju sam prenio Silajdžiću i on je predložio da okupimo grupu uglednih intelektualaca kako bismo dogovorili šta namje činiti. Tako se nas petnaestak,među kojima su bili Mustafa Imamović, Hilmo Neimarlija, Džemaludin Latić, Hasan Muratović, Hasan Čengić itd., našlo u hotelu Maršal na Igmanu. Znali smo da iz tog čina stoji tadašnji ruski ambasador Aleksandar Bocan-Harčenko, za kojeg smo doznali da je bio visoki oficir zloglasnog KGB-a. Strahovali smo da će se Dodik odvažiti na akciju u vrijeme božićnih praznika kad su zapadne diplomate odsutne iz Sarajeva. Valjda su iz istih razloga Rusi upali u Afaganistan za Novu godinu kako bi zapadne sile „uhvatili na spavanju“ i ne bi ragirale promtno.
Bilo kako je bilo, neko je odvratio Dodika od tog paklenog nauma, a mi smo, eto, pomno bdjeli i bili spremni (!) regirati i odgovoriti na svinm poljima – kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu.
Bili smo mišljenja da ako je refrendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine izazvao srpsku agresiju, Dodikov refrendum za otcjepljenje RS-a također bi imao za posljedicu rat i da mi moramo biti spremni dati i takav odgovor!
Ne znam kako će na Dodikovu najavu refrenduma reagirati,ne računam saopćenja, lideri Trojke – Nermin Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković. Uzdaju se,valjda, u Zukana Eleza, a posebno u američkog amabasadora Micahela Murphya.
Stoga se ne mogu se oteti dojmu od kojeg me hvata zebnja pri pomisli kome smo prepustili političku sudbinu u ruke. Moje osobno iskustvo sa Nikšićem i Konakovićem, Fortu uopće ne poznajem, ne ulijeva mi nikakvo povjerenje da su kadri nositi se sa izazovom vlasti i odgovornosti funkcija koje obnašaju.
Vjerujem ambasadoru Murphyu više nego Gregorianu,ali nisam siguran da sa ovakvom postavom može parirati, a kamo li dobiti utakmicu protiv Dodika.
Reis Husein Kavazović je uzeo Denisa Bećirovića „pod svoje“ kao što je bio uzeo i Adisa Hadžiahmetovića, već ugaslu „zvijezdu padalicu“ bošnjačke politike ne evropskom nebu.
Dok je Bakir Izetbegović u bajramskom telefonskom razgovoru dogovorio posjetu turskom predsjedniku Racepu Tayipu Erdoganu, očito znajući da bi najnovija politička kriza mogla ovako eskalirati. Iako Izetbegović nema formalnu političku moć, on je još uvijek igrač za ovakve poltičke utamice. I u tome i jeste problem što bi uz asistenciju Erdogana mogao biti uveden u igru i to kao kapiten. Tim prije što je politička kriza koju je Dodik izazvao motivirana i prouzrokovana vanjskim razlozima iutjecajem, što je sam Dodik priznao u svom obraćanju javnosti na Kozari. On je ustvrdio da stranci(Zapad) hoće srušiti njega i AleksandraVučića sa vlasti. Spomenuo je Kosovo u kontekstu krize u Bosni. Ako se tome dodaju zvanični stavovi Kremlja kadje u pitanju pokušaj puča i svrgavanje Vladimira Putina sa vlasti od strane Jevgenija Prigozhina, iza kojeg također stoje stranci (Zapad), onda je ram za sliku političke krize u Bosni upotpunjen.
NIKO VIŠE NE VJERUJE ERDOGANU
To je idealna situacija za Erdogana koji kroz dugogodišnju svoju vladavinu samo „lovi u mutnom“ kad je međunaornda politika u pitanju. No, nažalost, takva njegova neiskrena politika je već ogoljena na Bliskom istoku. Svi oni za koje se Erdogan tako grlato zauzimao su propali, da bi se nakon toga on mirio sa njihovim neprijateljima. Tako se desilo sa Muhamedom Moorsijem, Jamalom Khassogiyem, koji su ubijeni, i tuniškim liderom Rached Ghannouchijem, koji je nedavno uhapšen. Tako da nema saveznika kojeg Erdogan nije ostavio na cjedilu za račun sopstvenih interesa.
Pored toga, imaju u vidu loše iskustvo Alije Izetbegovića sa turskim predsjednikom Sulejmanom Demirelom, koji ga je prosto namamio u svoje predsjedničku palatu u Ankari, gdje ga je, a da Izetbegovićnije znao, čekao Richard Holbrooke, da bi skupa izvršili pritisak na njega da prizna ime Republike Srpske, Bošnjaci nikako ne bi smjeli bjanko vjerovati Turcima. Jer kako je Demirel bio američki igrač, tako je, možda još i više Erdogan Putinov igrač.
Sve ovo govori kako su se u jadnoj i čemernoj poziciji našli Bosanski Muslimani uoči, možda, sudbonosne utakmice, ili čak novog rata.
Da se razumijemo, znao sam da ćemo kad-tad morati razigrati ovakvu utakmicu sa Dodikom, odnosno sa Srbima i Rusima. I nikad se nisam bojao za njen ishod, jer sam vjerovao da smo moćniji i na međunarodnom i na domaćem terenu od njih. Ali, ako je Elmedin Dino Konaković kapiten ekipe, onda me hvata jeza. Tim prije što je pokazao da u njegovoj glavi ne postoje obrisi, niti konture bilo kakve države. On se u fetelju ministra vanjskih poslova, koju mu je čak poklonio sam Dodik, osjeća i ponaša poput stotine uhljeba koje je tako uhljebila njegova bivša stranka. Osim zapanjujuće energije koju iskazuje kao političar, vjerovatno motiviran ostvarenim snom-snova, da leti avionom od prijestonice do prijestonice i šalje selfije raji, on nije pokazao ni trunke političke mudrosti, garda i državničkog držanja. Čak je svu tu energiju usmjerio putujući u suprotnom pravcu od putanje kojoj Bosna gravitira na geopolitičkom planu, jer su ga njegovi mentori tako instruirali i „navili“ kao igračku. Allah selamet!
(TBT)
