Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Šta se to desilo u Rusiji prošlog vikenda? Počelo je kao pobuna u oružanim snagama, zatim preraslo u nešto nalik dogovoru zaraćenih mafijaških porodica, na trenutak se transformiralo u državni udar i onda se naglo prekinulo u stilu završetka talačke krize, pri čemu je teroristima garantiran siguran prolaz i imunitet od krivičnog progona, uz gomilu drugih obećanja.
Faza 1: Pobuna. Ključa već mjesecima. Tokom zime i proljeća, Jevgenij Prigozhin – čija se privatna vojska, grupa Wagner, borila protiv ukrajinske vojske za kontrolu nad ukrajinskim gradom Bahmutom – stalno je optuživao rusko ministarstvo odbrane da mu sabotira akcije i da nije obezbjedilo dovoljno naoružanja. Prigozhin i njegovi ljudi naizmjenično su zvučali kao da jadikuju i da prijete. Mnogi od njih su osuđeni prestupnici regrutovani iz zatvorskih kolonija, što je pristup koji nije izmislio Prigozhin, ali ga je prvi primjenio tokom ovog rata. Prijetili su da će napustiti Bahmut. Na društvenim mrežama su vrijeđali vojnike, uključujući ministra odbrane Sergeja Šojgua i načelnika generalštaba Valerija Gerasimova. Izgleda da je ministarstvo odbrane, ruska zvanična armija koju finansiraju poreski obveznici, a koja se bori zajedno sa Prigozhinovim privatnim trupama, na sve to reagiralo pokušajem da ograniči Prigozhinovu moć. Prema dostupnim izvještajima, ministarstvo odbrane već mjesecima vrši regrutacije po zatvorskim kolonijama, preuzimajući Prigozhinov pristup, čime mu je po svoj prilici prekinulo lanac snabdjevanja sposobnim muškarcima koji nemaju šta izgubiti. Državna vojska je sredinom juna pokušala dovesti svoju kuću u red tako što je od svih boraca zahtjevala da potpišu identične ugovore sa ministarstvom odbrane. Nije bilo jasno da li se ta mjera odnosi i na grupu Wagner – ako je tako, to je moglo značiti da bi Prigozhin praktično izgubio kontrolu nad svojim trupama. Prigozhin je 23. juna optužio ministarstvo odbrane za napad na njegove baze i, u nizu izjava, proglasio oružanu pobunu. „Zlo koje čini vojni vrh ove zemlje mora biti zaustavljeno“, rekao je on. „Bit će vraćena pravda u redove vojske – a onda i pravda za cijelu Rusiju.“ Njegovi ljudi su prešli granicu iz Ukrajine u Rusiju; tvrdio je da ih ima dvadeset pet hiljada. „Ovo nije vojni udar. Ovo je marš za pravdu.“
Prigozhin nije osporio Putina. Zapravo, ponašao se u skladu sa strukturom moći i mitologijom koju je konstruirao Putin, po kojoj Putin sam donosi sve odluke, a ako su te odluke loše, onda je neko drugi kriv – znači da je bio pogrešno obavješten. U video snimku objavljenom 23. juna, Prigozhin kaže da je rat u Ukrajini pokrenut pod lažnim izgovorom – jer je, kako je rekao, ministarstvo odbrane lagalo Putina i navelo ga da vjeruje da će Ukrajina i Nato napasti Rusiju. Prigozhin očigledno nije krenuo na Moskvu da svrgne Putina, već da mu objasni.
Faza 2: Mafijaški dogovor. Prigozhinovi ljudi su na tenkovima ušli u Rostov na Donu, grad sa više od milion stanovnika u kom se nalazi sjedište ruskog Južnog vojnog okruga. Tamo je Prigozhin došao na razgovor, uz nešto nalik šoljici čaja, negdje nalik dvorištu vojne zgrade, sa zamjenikom ministra odbrane Junuz-Bekom Jevkurovim i zamjenikom načelnika generalštaba Vladimirom Aleksejevim. Geneza sastanka bila je nejasna. Da li su dva generala doletjela na razgovor sa Prigozhinom? Ako je tako, to su bili pregovori. Ili su već bili u Rostovu kada su Prigozhinovi ljudi zauzeli grad? To bi ih više činilo taocima, a manje pregovaračima. Prigožin je sedeo, šireći se na uskoj klupi, sa kalašnjikovim okačenim na desno koljeno, dok je objema rukama gestikulirao. „Hoćemo načelnika generalštaba i Šojgua“, rekao je. „Ostajemo ovde i blokiramo grad dok nam njih ne predaju.“
„Uzmi ih“, uzvratio je Aleksejev, osmjehujući se i šireći ruke, kao da im maše na ispraćaju. Činilo se da ima jednako malo poštovanja za Šojgua kao i Prigozhin, što ne iznenađuje. Šojgu se na vrh nije probio kroz vojne redove. U Sovjetskom Savezu je bio partijski funkcioner. U postsovjetskoj Rusiji je postao ministar za vanredne situacije. Za posao ministra odbrane, koji obavlja od 2012, prvenstveno ga je kvalificurala neka vrsta avanturističkog prijateljstva sa Putinom: njih dvojica su zajedno kampovali, pješačili i vodili Rusko geografsko društvo; Šojgu kao predsjednik, a Putin kao šef odbora.
Faza 3: Državni udar. Prigohiinovi ljudi kreću na marš ka Moskvi. Usput – možda čak i prije ulaska u Rostov – grupa Vagner je oborila nekoliko ruskih vojnih aviona. Sada je Prigozhinova pobuna izgledala kao državni udar, ne zato što Prigozhin direktno izaziva Putina, već zato što se bori protiv Putinove armije. Slijedećeg jutra, Putin se obratio naciji. Nazvao je događaje „oružanom pobunom“ i uporedio je sa revolucijama iz 1917. koje su, kako je rekao, koštale Rusiju pobjede u Prvom svjetskom ratu i dovele do gubitka ogromnih teritorija. Nije spomenuo Prigožina po imenu, već je govorio o „organizatorima oružane pobune“, koje je nazvao izdajnicima. Zarekao se da će ih kazniti i odbraniti Rusiju.
Nekoliko ruskih oblasti proglasilo je vanredno stanje ili uvelo vanredne mjere. Gradonačelnik Moskve je proglasio slobodan dan u ponedeljak (u tom trenutku je subota). Ruska prestonica se pripremala za bitku. Putinov avion je napustio Moskvu i nestao sa radara. Prigozhin je shvatio da će, umjesto da razgovara sa Putinom, vjerovatno umrijeti na ulasku u grad – jer, šta god da su mu bile namjere, na kraju je ispalo da je to pokušaj puča.
Faza 4: Kraj talačke krize. U subotu uveče, oko 36 sati nakon početka pobune, pres-služba beloruskog diktatora saopćila je da je Aleksandar Lukašenko postigao dogovor. Prigozhinovi ljudi će promjeniti kurs. Prigozhin će otići u Bjelorusiju. Putinov sekretar za štampu Dmitrij Peskov rekao je da su svi krivični slučajevi protiv Prigozhina zatvoreni. U Lukašenkovoj izjavi navodi se da je sporazum obostrano koristan.
Kruže glasine da je Lukašenko, s Putinovim ovlašćenjem, Prigozhinu obećao Šojguovu glavu na tacni. Nema načina da se ustanovi da li je to istina, ni da li Putin uopšte namjerava održati obećanja koja je podjelio Lukašenko, ali jedna od nekoliko nemogućih dilema s kojima se Putin sada suočava jeste šta da radi sa Šojguom. Teško sebi može priuštiti da zadrži ministra odbrane koji je dozvolio sve ovo – od javnih prepirki, pobune, opsade vjerovatno najvažnijeg vojnog grada u zemlji, očiglednog neuspjeha da se zaustavi Prigozhinova oklopna kolona, sve do evidentnog nepoštovanja tokom razgovora Wagnerovca sa predstavnicima regularne vojske. Prigozhin je 26. juna objavio desetominutno audio saopenje o pobuni. Naglasio je da su njegovi ljudi bili u stanju da onesposobe sve trupe ministarstva odbrane duž rute „marša za pravdu“. Dodao je da je za 24 sata grupa Wagner prešla istu razdaljinu kao između istočne i zapadne granice Ukrajine: „Da su specijalnu vojnu operaciju preduzele dobro obučene i disciplinovane trupe, bio bi im dovoljan jedan dan.“
Kao sa Šojguom, možda Putin ima sličnu dilemu i sa samim Prigozhinom. Grupa Wagner može, ali ne mora biti od suštinskog značaja za ruski poduhvat u Ukrajini, posebno tokom tekuće ukrajinske kontraofanzive. Ali, čak i ako Putinu nije potreban Prigozhin na bojnom polju, mora odlučiti šta da radi s njim. Pomisao da Prigozhin ide u egzil u Bjelorusiju je besmislena, uglavnom zato što to nije egzil. Optužbe protiv Prigozhina su odbačene, on je funkcionalno slobodan da se vrati u Rusiju (za razliku od antiputinovskih aktivista i nezavisnih novinara, koji su prinuđeni da ostanu u egzilu zbog straha od hapšenja u Rusiji). Bjelorusija, niži član rusko-beloruske „unije“, nije baš suverena država. Granica između dvije zemlje je funkcionalno otvorena. Lukašenko zavisi od Putinove pomoći u progonima za opstanak režima. Ranije je Lukašenko bio prevrtljiv, izigravajući Rusiju protiv zapadnoevropskih zemalja ali, otkako mu je Putin pomogao da uguši prodemokratske proteste 2020. Lukašenko se držao reda. Svejedno, Putin bi trebalo da je svjestan rizika ponude da se šef velike privatne vojske preseli u Bjelorusiju. Šta ako se Lukašenko prikloni Prigozhinu?
Historijski gledano, Putin poštuje pravilo da svoje prijatelje drži blizu, a neprijatelje još bliže. Tu mafijašku porodicu niko ne napušta, a da ostane čitav. Putin ima mogućnost, što mu možda govori i instinkt, da vrati Prigozhina u svoje okrilje (i iz Bjelorusije). To bi trebalo da bude lahko, jer Prigozhin zapravo nikada nije htio napustiti to okrilje. U izjavi od 26. juna, Prigozhin je ponovio da nema želju rušiti vladu. Putin se kasnije tog dana obratio naciji, obećavajući da će se odlučno obračunati sa inspiratorima pobune koja je prijetila zemlji. Ali se opredjelio da pobunu predstavi kao neku vrstu terorističkog napada, koji je pripisao neonacistima u Kijevu i neimenovanim neprijateljima na Zapadu; obećao je da nikada neće pokleknuti pred ucjenama i pohvalio rusko nacionalno jedinstvo. Nije spomenuo Prigozhina po imenu i zapravo je pohvalio Wagnerove borce kao hrabre patriote i pozvao ih da se pridruže regularnim trupama ministarstva odbrane. Ovaj poziv na povratak u Putinovu milost ne isključuje ni samog Prigozhina. Uvjet za povratak u Putinov krug vjerovatno bi bio da se Prigozhin pojavi na televiziji i javno se pokaje zbog toga što je malo pretjerao u svom sukobu sa Šojguom. Koliko god da ova mogućnost izgleda apsurdno, s obzirom na opsadu Rostova, uništene avione i mrtve pilote, za rusku propagandu spada u okvire zamislivog.
Šta da misli ruski narod o svemu tome? U načelu, kao svi totalitarni režimi i Putinov režim ima za cilj sprečiti ljude da razmišljaju. Ali prošlog vikenda su Rusi vidjeli nešto izuzetno; ne samo oni koji prate nezavisne medije, već svi koji gledaju bilo koju televiziju ili čitaju ili gledaju bilo šta na mreži. Vidjeli su pravi politički sukob. Videli su da, osim Putina, još neko djeluje politički i – što je još važnije – koristi silu. Mogu li ih propagandisti i cenzori natjerati da zaborave šta su vidjeli? Svakako će pokušati. Rusi bi vjerovatno trebalo da se pripreme za ekstremni informativni udar.
Hoće li Rusi zaboraviti? Neki prizori koji su šokirali zapadne posmatrače, poput Prigozhinove izjave da je rat u Ukrajini započeo pod lažnim izgovorom, vjerovatno će lahko nestati iz kolektivne svijesti. Nisu bitni detalji. Važno je da je procurio rezervoar gorke sumnje: Rusi uvijek sumnjaju da ih lažu, ali nemaju drugog izbora nego da podrže one koji ih lažu. Prigozhin im je dao izbor, sa tenkova na ulicama Rostova.
Ako Putinov režim skonča prije nego što Putin umre, taj kraj će ličiti na događaje proteklog vikenda: iznenadno, krvavo i isprva komično. Većina državnih udara u početku izgleda apsurdno. Svaki puč je igra samopouzdanja. Temeljno pitanje glasi: koliko će ljudi povjerovati da moć ima osoba A, a ne osoba B? Prigozhinov gambit nije bio zamišljen kao državni udar, ali je tako funkcionirao. Redovne vojne snage ga nisu zaustavile, dok su vojni zvaničnici ušli s njim u pregovore, jer su očigledno vjerovali da ima moć. Ne moć da se sruši Putin, već moć da se utiče na Putina. Nisu pogriješili. Putin je pobunu dočekao tako što je Prigozhina nazvao izdajnikom koji mu je zabio nož u leđa, a puč je okončao oslobađanjem Prigozhina svih optužbi.
Mada možda izgleda da je Putin preživio Prigozhinov slučajni pokušaj puča, nešto se u Rusiji ipak promjenilo. Jedna od najintrigantnijih scena divljeg vikenda bio je odlazak Prigozhinovih trupa iz Rostova. Ljudi su im aplaudirali i zahvaljivali. Na čemu? Na tome što su glasno izrazili svoje nezadovoljstvo. U američkoj mašti, nezadovoljstvo je konkretno i moguće ga je verbalizizati. U ruskoj stvarnosti, to je više osjećaj nego govor – potrebno je da neko dođe i da mu glas (kao što to, na primjer, čini Donald Trump za milione ljudi u SAD). Prigozhin je to uradio. Čak je i emitirao svoj razgovor sa zamjenikom ministra odbrane i zamjenikom načelnika generalštaba. Po prvi put poslije mnogo godina, Rusi su videli politički razgovor na visokom nivou bez unaprijed utvrđenog scenarija. Jeste zvučalo kao da se dvojica siledžija cjenjkaju oko uvjeta za reket, ali to su bili pregovori – to je bila politika – i bila je mogućnost. Većina Rusa koje poznajem ne bi željela da živi u zemlji koju ova razmjena nagovještava, ali je drugačija od one u kojoj sada žive.
(TBT, The New Yorker)
