Piše: Jan-WernerMuller, thebosniatimes.ba
Protiv Donalda Trumpa je podignuta optužnica; Boris Johnson je praktično izbačen iz parlamenta; Silvio Berlusconi je napustio italijansku političku scenu kojom je decenijama dominirao. Neko bi mogao pasti u iskušenje da objavi da zajedno s Berlusconijem u historiju odlazi i populizam. Liberali bi voljeli vjerovati da spomenuti događaji potvrđuju da su bili u pravu kada su tvrdili da populizam uvijek proizvodi probleme u vođenju države – zato što populisti koriste jednostavna rješenja za složene probleme – i neizbježno vodi u sukob sa zakonom: Trumpa i Johnsona čekaju kazne za izgovorene laži; Berlusconi je u dugoj političkoj karijeri preživio 35 krivičnih postupaka, da bi na kraju bio osuđen za utaju poreza.
Ali takvo tumačenje takođe nedopustivo pojednostavljuje stvarnost. Populizam je blisko povezan s korupcijom, pa ne treba da nas čudi što populisti ponekad završe na sudu. Ideja da je u populizam uvijek ugrađen i mehanizam za samouništenje nije ništa više od plišane igračke kojom se liberali tješe u besanim noćima. Ono što smjenu takvih režima čini naročito opasnom, ako do smjene dođe, jesu lideri koji tvrde da samo oni predstavljaju narod, a uz to imaju masovnu podršku i mnogo toga da izgube. U historiji sukobljavanja s autoritarnim režimima 20. stoljeća nema mnogo lekcija od koristi za suočavanje sa ovom novom vrstom izazova.
Zašto populisti u tako velikom broju razvijaju autoritarne crte? Suprotno uvriježenom mišljenju, ne možemo automatski proglasiti za populistu svakoga ko ukaže na probleme u redovima „elita“ ili kritizira „establišment“. Istina, to su metode koje populisti rado koriste za napade na vladu i konkurentske partije kada se nalaze u opoziciji. Ali to nije sve što oni čine. Takođe tvrde da su oni – i samo oni – predstavnici nečega što nazivaju „nečujnom većinom“ ili, još ilustrativnije, „stvarnim narodom“. Sve ostale pretendente na vlast pokušavaju diskreditirati kao korumpirane. Ono što je Trump govorio o Hillary Clinton u kampanji 2016. možda je ekstreman primjer, ali svakako nije izuzetak: nema populizma bez optužbi za „pokvarenost“.
Manje očigledno, polaganje prava na monopol u zastupanju naroda implicira da građani koji populističku ideju o „narodu“ ne prihvataju (ili se u nju ne uklapaju) zapravo i nisu narod – što je optužba koja se često stavlja na račun „globalistima“ ili marginaliziranim i ranjivim manjinama.
Uzmimo za primjer turskog predsednika Recepa Tayyipa Erdoğana: na partijskom kongresu 2014. objavio je: „Mi smo narod“ – onda se okrenuo kritičarima i pitao: „A ko ste vi?“ Trump nije ni pokušavao da kritičarima svojih politika odgovori argumentiranom odbranom; jednostavno ih je proglasio za „antiameričke“ elemente. Vlada Narendre Modija koristi retoriku i zastupa politike kojima se Indija prikazuje kao hinduistička država; otuda slijedi da su muslimani u najboljem slučaju građani drugog reda.
U pitanju je, nema sumnje, neprihvatljivo pojednostavljeno viđenje naroda. To je homogenizirajući pogled koji se očigledno kosi s pluralizmom savremenih društava. Ali to nije ono što liberali imaju na umu kada govore o sklonosti populista da pribjegavaju „simplifikacijama“.
Liberali vjeruju da populisti po dolasku na vlast brzo shvataju da ne mogu ispuniti demagoška obećanja koja su davali i da bi zbog toga jednako brzo mogli izgubiti podršku birača. Jedini izlaz je da se okrenu pragmatizmu i počnu da tragaju za rješenjima primjerenim složenosti stvarnog svijeta. Ali onda, po definiciji, nisu više populisti.
Liberali se tješe i idejom da populisti – koji su uvijek u ratu „protiv elita“ – ne mogu ostati populisti nakon dolaska na vlast kada i sami postaju dio „elite“, pa bi kritikom elita kritizirali sami sebe. Poput priče o populistima kao terribles simplificateurs, liberali su uvjereni da će se problem populizma na kraju uvijek riješiti sam od sebe.
***
Međutim, primjeri Modija, Viktora Orbána i drugih u nekoliko posljednjih godina pokazuju da su populisti sposobni opstati na vlasti – što ne znači da su populističke vlade uvijek uspješne i još manje da su politički nepobjedive. Ali jasno je da populisti mogu ostati populisti i kada su na vlasti: još se nije dogodilo da je nekom vladajućem populisti ponestalo neprijatelja i žrtvenih jaraca iz redova elita („svjetske elite u sjenci“ i George Soros su lahka meta).
Trump, Johnson i Berlusconi su voleli da se igraju pronalaženja krivaca: Trump i Johnson su se predstavljali javnosti kao žrtve zavjere „duboke države“; Berlusconi se proglasio za velikomučenika u nemilosti komunističkih sudija. Za razliku od nekih drugih populista, njih trojica su ponudili publici i osoben spoj frivolnosti i upadljive moralne krhkosti: javno su priznavali svoje grijehe, dajući tako sljedbenicima pravo da i oni sebi oproste. To je ključna razlika u odnosu na herojski kult fašizma.
Nije slučajnost to što su Berlusconi i Trump državne poslove obavljali u privatnim palatama projektiranim za raskalašne zabave (riječ „palata“ je izvorno korištena za privatne rezidencije rimskih imperatora) ili što je Johnson izgubio podršku zbog organiziranja zabava u rezidenciji. Za ličnosti koje očajnički žele da ih svi vole i da sve zadive svojim velikim spektaklom, politika i zabava se slivaju u jedno; takođe, događalo im se i da namignu kada izgovore ili urade nešto što je politički nedopustivo. Nezamislivo je da bi neki vojni diktator (da ne spominjemo Hitlera ili Franca) dozvolio sebi da natukne mogućnost da se samo šali.
Kršenje prihvaćenih normi ponašanja političkih elita jeste odlika populizma, ali frivolnost to nije; ipak, dogodilo se da su upravo tu strategiju donekle uspješno koristile tri figure čije su karijere prije politike bile građene u medijima i putem medija (prošle jeseni, Berlusconi se uz mnogo entuzijazma pojavio na TikToku). Ljudi poput Orbána i Modija takođe umiju koristiti medije (i suzbijaju pluralizam), ali oni nikada ne bi dopustili sebi haotične i pomalo rizične konferencije za štampu u kojima su Trump i Johnson očigledno uživali. Njih dvojica se gotovo i ne pojavljuju na konferencijama za štampu.
Trump i Berlusconi, kao i Jair Bolsonaro, došli su na vlast bez prethodnog iskustva u vođenju državnih poslova – a nisu se za njih mnogo interesirali ni po osvajanju vlasti. (Za tri decenije političke karijere Berlusconi nije uspio ispuniti najvažnije dato obećanje – da će smanjiti poreze i reformirati administraciju.)
To ne važi za neke druge populističke lidere. Zapravo, zbivanja s početka 21. stoljeća nude primjer jednog osobeno populističkog načina upravljanja državom: cilj nije da se „narodu da ono što želi“ (pomalo antidemokratski liberalni stav upućuje na zaključak da narod nikada ne zna šta je za njega najbolje). Pravi zadatak je preuzimanje država u ime „naroda“ i zamjena državnih službenika lojalnim partijskim kadrovima; oni koji podržavaju partiju nagrađuju se materijalno i birokratskim uslugama na račun svih ostalih (jer samo ljudi koji podržavaju partiju pripadaju „stvarnom narodu“; oni drugi ništa i ne zaslužuju).
Populisti suzbijaju svaki oblik opozicije građanskog društva tvrdnjama da su učesnici u protestima „plaćenici“ i „strani agenti“ (pripadnici „stvarnog naroda“, po definiciji, ne mogu ustati protiv svojih jedinih autentičnih predstavnika – to je taktika koju je razvio Vladimir Putin). Populisti prakticiraju i „diskriminatorni legalizam“, taktiku koja se svodi na slijedeći recept: „za prijatelje, sve što požele, za neprijatelje, samo po zakonu“. Sjetimo se nedavno usvojenog poljskog „zakona o Tusku“: na prvi pogled neutralan, taj zakon ima za cilj da lažnim optužbama za podršku Putinu izbaci iz političke utakmice opozicionog lidera Donalda Tuska.
***
Da li bi Borisu Johnsonu vremenom pošlo za rukom da preoblikuje Veliku Britaniju prema ovom autoritarnom modelu? Učesnici u političkoj trci koje protivnici često i olako potcjenjuju imaju značajnu prednost; jedan od oblika potcjenjivanja je prikazivanje protivnika kao neozbiljnog. Johnsonov imidž dobrog momka kod pripadnika britanskog establišmenta i simpatičnog klovna za ostatak svijeta ometa pun uvid u njegove autoritarne instinkte i postupke: od suspendiranja parlamenta i mješanja u rad Izborne komisije do slobodnih tumačenja domaćih i međunarodnih zakona.
Ipak, njegova polufunkcionalna partija je uspjela da ga zaustavi – za razliku od partija nekih drugih populističkih lidera. Berlusconija je 2011. godine sklonila Evropska unija, ali je zadržao kontrolu nad velikim dijelovima sistema, od funkcije predsjednika države do nezavisnih sudija. S druge strane, partija kojoj je pripadao nikada nije imala kontrolu nad njim. Zapravo, on sam je bio partija: Forza Italia je projekat ljudi iz njegovog marketinškog odjeljenja; Berlusconi je bio vlasnik svih simbola partije (koje će sada naslijediti njegova djeca).
Trump je uspio da u Republikanskoj stranci izgradi kult sopstvene ličnosti (obratite pažnju na to kako se kongresmeni utrkuju u osudama Ministarstva pravde i tako se kompromitiraju). Ni Bolsonaro nije bio pod kontrolom političkih partija; dok je bio na poziciji predsjednika, nije pripadao nijednoj partiji (iako ih je prije toga promjenio čak osam). Ali to nije slučaj s Orbánom, Erdoğanom, Modijem ili Jarosławom Kaczyńskim, svemoćnom sivom eminencijom poljske vladajuće partije Prava i pravde, ljudima koji su pokazali da odsustvo ograničenja uvijek daje isti rezultat – svi pomenuti lideri upravljaju svojim partijama autokratskim čeličnim stiskom.
Ozbiljni populistički lideri pokazuju i razvijenu sposobnost učenja od drugih sličnih lidera. Izgleda da se vještine populističkog upravljanja državom mogu kopirati i prenositi preko državnih granica. Prva važna lekcija je da pod kontrolu prvo treba staviti sudstvo; poslije toga je otvoren put za napade na pluralizam u medijima i na izborni sistem. Populisti uče i na historijskim primjerima (obično učenje iz istorije vidimo kao dobru stvar jer pretpostavljamo da to čine samo demokrati): kad god je to moguće, pokušavaju izbjeći stvaranje slika koje domaću i međunarodnu javnost mogu podsjetiti na diktature 20. stoljeća.
Umjesto nasilja i represije primenjuju suptilne oblike manipuliranja pravnim i političkim sistemom, posvećujući posebnu pažnju oblikovanju javnog mnjenja – zbog čega će na marginama ostaviti nekoliko liberalnih novinara da bi mogli da tvrde da zemlja nije autoritarna. Takvi populisti nikada se ne bi našalili da im je žao što nisu pravi diktatori, kao Berlusconi, ili izražavali naklonost Kim Jong Unu, kao Trump. (Ipak, ne treba zaboraviti da je Putin na kraju odustao od svoje maske).
Imamo dosta razloga da vjerujemo da Giorgia Meloni, liderka postfašističke partije Fratelli d’Italia, pripada istoj grupi. Meloni se predstavlja kao odgovorna konzervativna političarka dostojna poštovanja, spremna za savez s umjerenim evropskim demokršćanima: fiskalno je oprezna kao Mario Draghi i upadljivo distancirana od pro-putinovskih ispada koalicionog partnera Mattea Salvinija. U isto vrijeme ona beskrupulozno implementira radikalno desničarske politike i sprema se da zauzme državnu televiziju.
Berlusconi je bio prvi političar koji je političke potomke fašizma uveo u vladajuću koaliciju 90-ih godina i tako započeo panevropski trend normalizacije radikalne desnice. Mada nikada nije odustao od populističkih metoda, dočekao je da ga evropski demokršćani proglase za važnu figuru političkog centra, sposobnu da kontrolira Giorgiu Meloni – što pokazuje koliko se čitav politički spektar pomjerio udesno (na dan izbora u septembru Berlusconi je negde izjavio da se pomalo „plaši“ žene koja je političku karijeru započela kao ministarka za omladinu u njegovom kabinetu 2008).
U decenijama nakon što je Berlusconi srušio poslijeratni antifašistički tabu, mnoge partije desnog centra ušle su u savez s radikalnim desničarima ili kopirale njihovu retoriku. U kampanji za francuske predsjedničke izbore 2022, Valérie Pécresse, degolistička kandidatkinja – što je sam centar političkog spektra u Francuskoj – nije se libila upotrebiti ideju o „velikoj zamjeni stanovništva“, teoriju zavjere o navodnom planu da se slanjem muslimana u Evropu zamjeni lokalno stanovništvo.
Nijedan desničarski populista još nije uspio osvojiti vlast u zapadnoj Evropi ili sjevernoj Americi bez saradnje s etabliranim konzervativcima i poslovnim elitama (zaboravili smo kako su popularne figure kao što je Chris Christie promovirale Trumpa 2016. i kako su ostale uz njega 2020). Kao što je američki politikolog Larry Bartels nedavno pokazao u knjizi indikativnog naslova Demokratija se ruši od vrha, „populistički talas“ je više posljedica promjena u ponašanju elita nego dramatičnih pomjeranja u stavovima javnog mnjenja.
***
Ono što otežava smjenu populističkih lidera je saučesništvo etabliranih političkih aktera – kao i činjenica da se zahvaljujući koncentraciji vlasti korupcija u njihovim rukama brzo pretvara u iskušenje kom je gotovo nemoguće odoljeti, a vremenom i u najšire prihvaćen metod upravljanja državom: potencijalni saveznici prihvataju ponuđene usluge i tako se korumpiraju. Čak i ako je korupcija vidljiva, sljedbenici neće nužno odbaciti populističke lidere, uprkos upadljivoj ironiji u činjenici da su mnogi od njih karijeru započeli kao borci protiv korupcije.
To se može vidjeti na primjeru figura kao što je bio Juan Perón; njegovi sljedbenici su govorili da „jeste lopov, ali je naš lopov“. Zbog korištenja korupcije i izgradnje sistema burazerskog kapitalizma – u kom, na primjer, oligarsi iz građevinske industrije dobijaju zadatak da kupuju medijske kompanije koje će biti naklonjene lideru – populistički lideri mogu mnogo izgubiti ako padnu s vlasti. Posebno ugroženim se osjećaju ako su veliki dio novca ostavili u zemlji: Orbánovi saradnici, na primjer, obnavljaju životni stil magnata iz Mađarske 19. stoljeća s velikim zemljišnim posjedima.
Suočeni s mogućnošću pada populisti mogu pribjeći onome što su Trump i Bolsonaro pokušali uraditi: to je podsticanje sljedbenika da organiziraju državni udar (Berlusconi se ograničio na odbijanje da prizna rezultate izbora). U oba slučaja vojska je stala na stranu demokratije. S druge strane, pošto nisu bili naročito zainteresirani za državnu birokratiju, ni Trump ni Bolsonaro nikada nisu imali koherentan plan za korumpiranje vojske. Moguće je da je Trump u međuvremenu ponešto naučio: platforma za kampanju 2024. uključuje obuhvatan plan da se državni službenici od karijere zamjene partijskim namještenicima.
Uprkos upozorenjima na ugroženost i propadanje demokratije, o čemu liberali godinama govore, nedovoljno pažnje se obraća na pitanje kako se populistički režimi mogu okončati, a da to ne izazove politički požar. Lekcije iz 70-ih i 80-ih – kada su organizirani okrugli stolovi na kojima se pregovaralo o mirnoj tranziciji i ustupcima bivšim nosiocima vlasti da bi i oni stekli interes za izgradnju funkcionalne demokratije – vjerovatno nisu od koristi pod današnjim, sasvim drugačijim okolnostima. Trump i Johnson vjerovatno neće uspjeti generirati masovne pokrete i osiguraju krucijalno važnu podršku konzervativaca i poslovnih elita koja im je neophodna za povratak na vlast. Ali to nije velika utjeha, jer njih dvojica ionako nisu tipični populistički lideri našeg doba.
(TBT, Financial Times)
