Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
Dan nakon što je Britanija objavila rat Njemačkoj, 4. septembra 1939. promenadni koncert BBC-a započet je odlomcima iz dijela Richarda Wagnera, uključujući Nirnberške majstore pjevače, Sumrak bogova, Tristana i Izoldu, Tanhojzer i Valkiru. Koncerti održani kasnije te godine obuhvatali su djelaBach, Beethoven, Brahms, Mendelssohn, Strauss i Wagnera . BBBC jeste bio instrument britanskih ratnih napora, ali malo je ko od najrodoljubivijih Britanaca smatrao da je nemoralno svirati djela velikih njemačkih klasika.
Naredne godine, Simfonijski orkestar BBC-a, koji se preselio u Bristol, otvorio je seriju koncerata nastupom čiji je drugi dio bio potpuno posvećen Wagneru. U odgovoru na jednu pritužbu, Ralph Hill, muzički kritičar lista Bristol Evening Post, odbacio je „mit da Wagnerovu muziku ne mogu ili ne treba da cjene civilizirani narodi koji su u ratu sa Njemačkom“.
Izgleda da se danas daleko manje tolerira to osjećanje da je, čak i u sukobu, moguće cjeniti kulturu neprijateljske zemlje kao sastavni dio univerzalne civilizacije. Čak se i opis „neprijateljskog“ pejzaža mnogima čini moralno odvratnim.
Prošle nedjelje, spisateljica Elizabeth Gilbert odložila je objavljivanje svoje knjige Snježna šuma. Zasnovan na istinitoj priči, roman govori o porodici religioznih ruskih fundamentalista koji su se 1930-ih povukli od Staljinovog terora u izolaciju u udaljenom dijelu Sibira gde su živjeli gotovo pola stoljeća. U svom postu na instagramu, Gilbert je navela da je dobila „mnoštvo reakcija“ ukrajinskih čitalaca koji „izražavaju bijes, tugu, razočarenje i bol“ što je radnju romana smjestila u Rusiju. Suspendirala je izdanje kako ne bi „povrijedila“ ljude koji već trpe „bolne i ekstremne povrede“.
Malo ko je pročitao rukopis Snježne šume. Čini se očiglednim, međutim, da nije riječ o propagandi ni proslavi ruskog nacionalizma, a kamoli Vladimira Putina. Ako išta drugo, to je žestoka kritika sovjetske tiranije i modernosti.
Takva razmatranja su, međutim, postala gotovo nevažna u razgovoru o moralnoj vrijednosti umjetničkog djela. Ono što danas često pokreće autocenzuru prije je osećaj moralne obaveze da se ne uznemirava publika, što je senzibilitet koji je Gilbert tako naglašeno izrazila u svom videu na instagramu.
Od Kosoka Jacksona (koji je i sam „senzibilisani čitač“,1 visoko usklađen sa izdavačkom etikecijom oko identiteta i uvrjedljivosti) koji povlači svoj debitantski roman, Mesto za vukove, posle onlajn prozivki da je njegova gej ljubavna priča sa Kosova previše „centrirana“ na Amerikance i da trivijaliira genocid, do Aleksandre Dankan koja je otkazala svoj roman Dani žeravice nakon što je druga autorka, koja nije ni pročitala rukopis, osudila to što bjelkinja piše o pripadnicima zajednice Gullah Geechee, južne afroameričke kulture – danas često izgleda da izdavaštvo oblikuju komentatori sa društvenih mreža bar koliko i sami autori ili izdavači.
To su prilike za koje romanopisac Hanif Kureiši strahuje da će preoblikovati samu prirodu umjetnosti. „Umjetnost ne mora biti bezopasna i prijatna“, napisao je. „Može i uplašiti, uzbuniti, navede nas da poželimo da bacimo knjigu“. Međutim, sve više se razvija „atmosfera straha i inhibicije u kojoj se pisci plaše da izraze svoje pravo ja iz bojazni da ne uvrede ove ili one“. Šta li bi, pita se Kureiši, današnji senzibilizirani čitači napravili od njegovih ranih romana i „kakvo bi tu kasapljenje nastalo“.
Dok odluka Gilbert da samu sebe otkaže otkriva nešto o novom pejzažu književne suzdržanosti, šira debata o ukrajinskom ratu i kulturalnom bojkotu oslanja se i na starije teme kulture, nacije i države.
Prošle godine, ukrajinski ministar kulture Oleksandar Tkačenko pozvao je na zabranu svega ruskog, jer je rat bio „civilizacijski sukob oko kulture i historije“. U otvorenom pismu, ukrajinske organizacije iz kulture zahtjevale su „totalni bojkot knjiga iz Rusije“, jer je „ruska propaganda utkana u mnoge knjige koja ih zapravo pretvara u oružje i izgovor za rat“.
Jedno je pozivati na bojkot državnih institucija ili onih koji nastupaju u službenom svojstvu. Sasvim je drugo tražiti da se zabrane Krcko Oraščić ili Rat i mir jer su njihovi autori Rusi. To je Putinovo viđenje odnosa kulture i nacije, ruske kulture kao pripadnosti ruskoj naciji i definicije njene duše.
To je vizija kultura kao homogenih, ograđenih zajednica, vizija koja se oslanja na rad njemačkog filozofa Johana Gotfrida Herdera za koga se esencija svakog naroda nalazi u njegovoj jedinstvenoj kulturi, jeziku i istoriji. Ljudi jedne kulture, verovao je Herder, ne mogu istinski da cijene jezik i umjetnost druge.
A ipak, svaka kultura se sastoji od mnogih, često konfliktnih, linija. Neke od najoštrijih disekcija ruskih običaja dali su ruski mislioci. Niti su pisci i umjetnici osuđeni na nacionalne granice, već su uvijek dio šireg razgovora. Čajkovski i Dostojevski, Čehov i Ahmatova, Tolstoj i Popova obraćaju se Rusima, koliko i Ukrajincima, Britancima ili Indusima.
Pismo kojim se poziva na „totalni bojkot“ ruskih knjiga potpisala je i organizacija pisaca PEN Ukrajina. Međutim, u osnivačkoj povelji PEN-a insistira se na tome da „književnost ne poznaje granice“, da „posebno u vrijeme rata, umjetnička djela, nasljeđe čovječanstva u cjelini, ne smiju biti ugrožena nacionalnim i političkim strastima“ i „treba da ostanu zajednička svojina svih naroda“.
Ili kako je to rekao proslavljeni ukrajinski reditelj Sergej Loznica: „Ne smijemo osuđivati ljude na osnovu njihovih pasoša“, zbog čega je izbačen sa Ukrajinske filmske akademije jer je „kosmopolita“.
Ako je čak i britanski establišment, usred rata za opstanak protiv nacističke Njemačke, bio u stanju da njemačku muziku cijeni kao nešto više od „neprijateljske“ kulture, kao dio zajedničke civilizacije, svakako bismo i mi mogli tako nešto danas?
Od vitalnog je značaja podržati ukrajinski narod i suprotstaviti se brutalnoj invaziji Rusije. Međutim, takva podrška ne bi trebalo da miješa Putinovu agresiju i rusku kulturu. To bi bilo u skladu sa Putinovim pogledom na svijet. Po riječima pisca i izdavača Deniza Yucela, predsejdnika njemačkog PEN-a: „Neprijatelj je Putin, a ne Pushkin, Tolsto ili Akhmatova.“
(TBT, The Guardian)
