Piše: Marwan Bishara, thebosniatimes.ba
U pokušaju spašavanja sve slabijeg utjecaja njegove države na Bliskom istoku, američki državni sekretar Antony Blinken tri će dana provesti u posjeti Saudijskoj Arabiji ove sedmice. No, unapređenje „strateške saradnje“ sa saudijskim i drugim kolegama iz Zaljeva moglo bi mu biti težak zadatak.
Jula prošle godine predsjednik Joe Biden je prisustvovao samitu Vijeća zaljevske saradnje (GCC) u Saudijskoj Arabiji i istakao kako SAD „neće otići i ostaviti prostor za Kinu, Rusiju ili Iran“. Ali, upravo se to dešava.
Uprkos američkom suprotstavljanju, regionalni saveznici su se odlučili za hibridnu politiku: popravili su odnose sa Pekingom i Teheranom i održali jake veze sa Moskvom.
Autokratija bliža od demokratije
Iako je Bidenova administracija javno umanjivala važnost nedavnog saudijsko-iranskog sporazuma za ponovno uspostavljanje diplomatskih odnosa kojem je posredovala Kina, sada izgleda izbezumljeno zbog sve većeg kineskog utjecaja u naftom bogatoj regiji Zaljeva i širem Bliskom istoku.
U protekle dvije decenije, SAD je povećao proizvodnju nafte i plina i postao energetski nezavisan. Možda mu toliko ne treba zaljevska nafta, ali Washington insistira da bude glavni u regiji kako bi Kinu spriječio da dođe do vitalnih energetskih izvora u slučaju sukoba i da ih osigura svojim saveznicima.
Tako je Blinken prošlog mjeseca upozorio da „Kina predstavlja najveći geopolitički izazov sa kojim se suočavamo danas: to je država koja ima namjeru i, sve više, kapacitet da dovede u pitanje našu viziju slobodnog, otvorenog, sigurnog i naprednog međunarodnog poretka“.
No, možda je pekinška autokratija povoljnija i podesnija za autokrate regije od vašingtonske demokratije.
Ruski pohod po Bliskom istoku i šire je također unervozio SAD.
Sita njihove dvostranosti, pa čak i saučesništva sa Rusijom, Bidenova administracija povećava pritisak na određene bliskoistočne države, sa jasnom porukom kako njeno strpljenje ima granice. Upozoravaju države regije da ne pomažu Rusiji pri izbjegavanju sankcija i traže da odaberu stranu – ili da se suoče sa bijesom SAD-a i G7 država.
No, bez rezultata.
Ignoriranje prijetnji Washingtona
Saudijska Arabija je do sada odbijala američki zahtjev da značajno poveća proizvodnju nafte kako bi se snizila njena tržišna cijena i pojačali efekti američkih sankcija Rusiji. Održala je dobre odnose sa Moskvom i vukla se kada je riječ o podršci Ukrajini. Saudijski prestolonasljednik Mohammed bin Salman je jako posao popularan u regiji zbog njegovog „srednjeg prsta pokazanog Washingtonu“.
U odgovoru na Bidenove prijetnje da će kazniti Rijad zbog njegove pretpostavljene drskosti, Kraljevstvo je prošle godine ugostilo kineskog predsjednika Xija Jinpinga na bilateralnim razgovorima te na Kinesko-arapskom i samitu Kina-GCC. Saudijska Arabija je potom normalizirala odnose sa Iranom pod okriljem Kine baš u vrijeme kada je Zapad jačao sankcije Teheranu, da bi u jasnom ignoriranju SAD-a obnovila veze sa Sirijom.
No, ovaj novi stav prema odnosima sa SAD-om nije vidljiv samo u Rijadu, to je regionalni fenomen. Ujedinjeni Arapski Emirati, još jedan saveznik SAD-a, također njeguju bliže veze sa Kinom, popravljaju strateške odnose sa Francuskom i rade na povezivanju sa Iranom, Rusijom i Indijom. Ovo se nekad dešava i na uštrb njihovih odnosa sa SAD-om.
Regija, kao cjelina, diversificira svoje globalne veze. Ovo je jasno vidljivo u komercijalnim odnosima. Od 2000. do 2021. je trgovina između Bliskog istoka i Kine porasla sa 15,2 na 284,3 milijardi dolara, dok je u istom periodu trgovina sa SAD-om imala skroman rast sa 63,4 na 98,4 milijarde dolara.
Šest bliskoistočnih država – među kojima su Saudijska Arabija, UAE i Egipat – nedavno je zatražilo da pristupe grupaciji BRICS koju predvodi Kina, a u kojoj su i Rusija, Indija, Brazil i Južnoafrička Republika. To se dešava uprkos sve većim zapadnjačkim sankcijama Rusiji.
Naravno, Amerika je protekle tri decenije dominantna strateška sila na Bliskom istoku i danas je tako. Ali, da li će biti i naredne tri decenije?
U regiji gdje se autokratski režimi i opća javnost ne slažu u skoro ni u čemu, kazati „ne“ Americi je jako popularan stav jer većina vjeruje kako je ona licemjerna imperijalna sila koja ima samo praznu priču o ljudskim pravima i demokratiji.
Podrška Izraelu nauštrb palestinske borbe
To je naročito vidljivo u američkoj vanjskoj politici o Palestini gdje čvrsto i bezuvjetno podržavaju palestinskog kolonizatora i okupatora – Izrael.
Tokom posjete Rijadu, sekretar Blinken će sigurno vršiti pritisak na Saudijsku Arabiju da normalizira odnose sa Izraelom, nadajući se da će smanjiti cijenu za to koja, navodno, sadržava i nuklearni civilni program i velike sigurnosne garancije.
Ranije su UAE, Bahrein, Maroko i Sudan normalizirali odnose sa Izraelom na uštrb Palestinaca, a dobili su američke ustupke kao što je da Abu Dabi kupi američke avione F-35, američko priznanje marokanskog svojatanja Zapadne Sahare i ukidanje američkih sankcija Kartumu. Sve kako izraelska Vlada ne bi napravila „ustupke“ i okončala višedecenijsku okupaciju Palestine.
No, palestinska borba, koja je jako blizu srca običnih Arapa, nije jedina stavka koja je uvjerila arapsku javnost da je Amerika dvolična sila koju treba držati na distanci.
Zahvaljujući satelitskoj televiziji i društvenim mrežama, ljudi iz regije su vlastitim očima vidjeli zločine Amerikanaca u Iraku i njihovo poniženje u Afganistanu i više ih ne smatraju čuvarima civilizacije, a kamoli nepobjedivom silom. Rezultati američkih intervencija na Bliskom istoku u posljednjih 20 godina od napada 11. septembra ne idu u njihovu korist.
Zato i ne čudi kako je anketa iz 2022. godine, koju je proveo Arapski centar za istraživačke i političke studije iz Dohe u 14 arapskih država, pokazala da 78 posto ispitanih vjeruje kako je SAD najveći izvor nestabilnosti i prijetnji regiji. Sa druge strane, tek 57 posto ispitanika ima takav stav za Iran i Rusiju, a obje države su imale svoje učešće u prljavim poslovima u regiji – od Sirije, do Irak i Jemena.
“Velika zabluda”
U, prikladno nazvanoj, knjizi „Velika zabluda: Rast i pad američkih ambicija na Bliskom istoku“, bivši američki zvaničnik Steven Simon procjenjuje kako je SAD protratio između 5.000 i 7.000 milijardi dolara na ratove koji su odnijeli milione života Arapa i muslimana, te razorili njihove zajednice. Dodatno, u ovim sukobima poginule su hiljade američkih vojnika, deseci hiljada ih je ranjeno, a doveli su i do približno 30.000 samoubistava američkih veterana.
Zato nije slučajno da se sve više ljudi sa Bliskog istoka (i Amerikanaca) slaže kako je razdruživanje regije sa Amerikom, ili barem djelimično povlačenje Amerikanaca iz regije, poželjno koliko i neizbježno.
Takav razvoj situacije bi imao užasne posljedice sa teškim dugoročnim implikacijama za obje strane i odlučit će ga da li će i kako će Amerika promijeniti svoju vanjsku politiku.
Ali, to je druga priča za drugu priliku.
(TBT, AL JAZEERA)
