Piše: Umer Karim, thebosniatimes.ba
Ne baš prikladno hapšenje prošlog mjeseca bivšeg pakistanskog premijera Imrana Khana izazvalo je političku vatrenu oluju dok su protesti izbili širom zemlje. Vojni objekti i instalacije su zapaljeni i vandalizirani, a veliki broj demonstranata je ubijen ili povrijeđen u sukobima sa snagama sigurnosti.
Nakon Khanovog hapšenja, borbene linije su jasno povučene, stavljajući moćnu pakistansku vojsku u otvorenu i odlučnu konfrontaciju s Khanom i njegovim pristalicama.
Sve do događaja od 9. maja, postojala je nekakva ljubav između Khana i sadašnjeg vodstva pakistanske vojske. Ali pod ovim okolnostima, ako se Khan vrati na vlast, to bi imalo implikacije ne samo na vojno vodstvo, već i na simbolički capital te institucije, koji je gomilala decenijama, uključujući pravo veta na pitanja nacionalne sigurnosti i vanjske politike.
Ukratko, takav razvoj događaja bi iz temelja promijenio pretorijanski karakter pakistanske države. Iako mogu postojati različita mišljenja među najvišim vojnim zapovjednicima o političkoj nadležnosti sadašnje vlade, čini se da su jednoglasni kadje u pitanju opasnost koju im predstavlja Khan.
Za razliku od svojih političkih savremenika, koji nisu ni voljni ni sposobni osporavati dominaciju vojske, Khan bi mogao preokrenuti hijerarhiju civilno-vojne moći. Njegovo odbijanje kompromisa putem dobrovoljnog izgnanstva učvrstilo je zabrinutost vojske oko Khana.
Usred planova da se demonstranti optuženi za napad na vojnu infrastrukturu sude pred vojnim sudovima, postalo je sasvim jasno da se vojska neće zaustaviti ni pred čim sve dok ne odstrani Khana iz političkog života zemlje.
Iako vojska je vojska u prednost u ovoj borbi za moć, jer se Kanova politička sreća naglo okrenula, nisu baš sve šanse na njenoj strani. U prošlosti su svi državni režimi, kao i vojna vrahuška u Pakistanu, uživali političku i ekonomsku podršku Zapada, zahvaljujući strateškoj važnosti Pakistana u odnosu na Sovjetski Savez.
Ekonomska kriza
Ova strategija je bila ključna za opstanak ovih vojnih režima, donoseći cikluse ekonomskog buma, koji je na taj način učinio vladare politički popularnim. Ovaj put, međutim, zemlja se suočava sa iscrpljujućom ekonomskom krizom, a niko od njenih tradicionalnih donatora nije priskočiou pomoć.
S obzirom da Međunarodni monetarni fond ne pokreće ponovo svoj program spašavanja Pakistana, a devizne rezerve dostižu kritično nizak nivo, zemlja je na ivici neizvršenja obaveza. Ova ekonomska nevolja postala je vojna Ahilova peta i strašni protivnik, čak i veći od Kana.
Na političkom frontu, vojska je, u svom pokušaju da neutralizira Khana, dodatno potkopala agenciju i reputaciju svojih civilnih partnera u vladi, koji se sada uglavnom smatraju pukim vojnim aparatčicima.
Ne bi bilo pogrešno tvrditi da je Khanovo uklanjanje s vlasti ironično dalo i politički spas. Od svog svrgavanja, Khan je forsirao politički diskurs koji je u svojoj suštini ostao populistički, uspješno mobilizirajući svoje političke sljedbenike. Usred ogromne inflacije, loš učinak njegovog nasljednika, premijera Shehbaza Sharifa, na ekonomskom planu pomogao je Khanu da učvrsti svoju političku poziciju.
Ovo možda ne bi bilo moguće da Pakistan nije prošao kroz demografsku promjenu, sa 64 posto stanovništva zemlje mlađe od 30 godina. Ovo je populacija u kojoj je Khanova politička poruka najviše odjeknula.
Eskalacija migracije iz sela u grad, zajedno sa porastom obrazovane i profesionalne urbane srednje klase, takođe su faktori u Khanovu korist. Za ovu populaciju feudalna politika nije privlačna. S obzirom da trenutni ekonomski poraz teško pogađa ovu grupu, oni se prirodno drže Khana. Njegova biračka baza ne samo da je netaknuta, već raste.
Ovo je moglo doprinijeti odluci da se ove godine odgode pokrajinski izbori u Punjabu i Khyber Pakhtunkhwi, a moglo bi dovesti i do sličnog odgađanja općih izbora predviđenih za ovaj oktobar. Ovo sugerira da obračun protiv Khana i njegove stranke također ima izborno obrazloženje.
Ali dok je Khanova biračka baza možda još uvijek netaknuta i odana, njegova stranka zbijena uza zid zbog izljeva državnog gnjeva. Khan stoga ima na raspolaganju vrlo ograničene političke instrumente da iznudi izbore i vrati se na vlast.
Politički inženjering
Khanova kritična mana, koja ga je dovela u ovu tešku situaciju, bila je njegov neuspjeh da razvije snažne lične veze s rukovodstvima i političkim elitama ključnih stranih država koje su ostale relevantne za pakistansku političku scenu.
Dobar primjer takve dinamike je Khanov najveći rival, bivši premijer Nawaz Sharif, koji je uhapšen nakon vojnog udara 1999. godine, ali potom pomilovan i prognan na intervenciju saudijske kraljevske porodice, s kojom su Sharifovi održavali bliske veze.
Nadalje, Khanova posjeta Rusiji uoči njene invazije na Ukrajinu omrznula ga je u zapadnim prijestonicama, zbog čega vojni udar nije doveo ni do kakvih reperkusija od strane Washingtona i njegovih saveznika, a možda se čak i dogodio uz njihovo prećutno odobrenje.
Zaista, vojska je skoro porazila Khana. Dok država razmišlja o formalnoj zabrani njegove političke stranke, njegova sposobnost da se mobilizira da bi ojačao je ozbiljno ugrožena. Nova runda političkog inženjeringa je u toku, a pojavljuje se i treća kolona koja bi se na kraju mogla osnažiti kroz “kvazi izbore” poput onih 2002. godine.
Ovaj manevar ima za cilj da pokaže vodstvu Khanove stranke da je njegova politička smrt svršen čin i da treba da spašavaju svoju kožu. Osim toga, fokus države na Khanove partijske radnike i prokhanovsko civilno društvo ima za cilj depolitizaciju srednje klase i mladih koji su odbili da se priklone tradicionalnim, porodično orijentiranim političkim strankama. Ova populacija predstavlja dugoročni strukturalni izazov pretorijanskoj prirodi države.
Ali Khanovo konačno političko uništenje dodatno je zakomplicirano digitalizacijom javne sfere i pojavom društvenih medija kao alternativne platforme za širenje stavova i informacija.
Konačno, tekuća konfrontacija između Khana i vojske imat će dugotrajan utjecaj na strukturu i ravnotežu moći pakistanske države.
(TBT, MEE)
