Piše: Ivan Krastev, thebosnaitimes.ba
U mnogim demokratijama širom svieta nastupa la lutte finale, „posljednji i odlučni teški boj“. Nezaboravni stih iz refrena stare socijalističke himne, Internacionale, dobro opisuje veći dio savremene demokratske politike.
Kada je najavio svoju kampanju za predsjedničke izbore 2024, Donald Trump je svojim pristalicama rekao da je pred njima jasan izbor – ili će osigurati pobedu njemu ili će „naša zemlja biti zauvijek izgubljena“. Pred nama je, kako je rekao, „odlučna bitka“.
Sličan poklič mogao se čuti i u Parizu, gdje su stotine hiljada ljudi nedjeljama protestirale protiv odluke predsjednika Emanuela Macrona da podigne starosnu granicu za penziju sa 62 na 64 godine. Demonstranti i inače nisu naklonjeni njegovom imperijalnom, „jupiterijanskom“ stilu vladanja.
„Odlučni boj“ se bije i u Izraelu, gdje je veliki broj Izraelaca riješen da spriječi desničarsku vladu Benjamina Netanyahua da reformira ili, kako to oni vide, sebi potčini pravosuđe. Sad-ili-nikad je i u Turskoj, gdje se na izborima odvija okršaj između autokrate Recepa Tayipa Erdogana i kandidata demokratske opozicije.
Da li učesnici ovih skupova i demonstracija, i pored svojih iskrenih uvjerenja, zaista više nemaju šta izgubiti? Početkom aprila, pošto sam glasao na 5. parlamentarnim izborima u Bugarskoj u protekle dvije godine zapitao sam se da li je ova revnost u spasavanju demokratije kompatibilna sa demokratskom upravom kao takvom. Može li demokratija funkcionirati ako većina građana vjeruje da poraz na izborima znači gubitak svoje zemlje?
Francuski mislilac iz 19. stoljeća Alexis de Tocqueville sugerirao je da je demokratskoj politici potrebna drama. Ali demokratiju takođe treba i de-dramatizirati. Trebalo bi da dan nakon izbora sve predizborne najave propasti i nesreće, Sturm und Drang izbornih kampanja prestanu, da problemi opet postanu rješivi i da se čitav svijet kao magijom vrati u svoje tokove. Funkcionalna demokratija zahtjeva političke aktere obučene po metodi Bertolda Brechta, a ne Konstantina Stanislavskog. Što znači da bi trebalo da budu sposobni da se distanciraju od sebe u kampanji.
Ali čini se da je magija postizbornog povratka u normalnost izgubljena. Demokratsku politiku danas proždire osjećaj krajnje urgentnosti, bez prostora za kompromise. To je politika sukoba dvije apokaliptične imaginacije.
Na ljevici, klimatski aktivisti veruju da ukoliko smjesta ne reagiramo, možda ne sutra ali svakako prekosutra više neće biti ljudskog života na Zemlji. Nativistička desnica, sa svoje strane, nije vođena strahom od kraja života kao takvog, već strahom od gubitka „našeg načina života“.
Obje strane dijele osjećaj da učestvujemo u „odlučnom boju“. I mada ih povezuje mnoštvo realnih briga koje zahtijevaju hitnu društvenu akciju, radikalizam je postao podrazumijevani način rješavanja složenih društvenih odnosa i konfuzije savremenog svijeta.
Problem je u tome što demokratija ne može funkcionirati ni kada su ulozi preniski ni kada su previsoki. Ona gubi kredibilitet kada se samo vlast promjeni, a sve drugo ostane isto. Ali takođe gubi samokontrolu kada promjena vlasti mijenja sve.
U demokratiji, gubitnici na izborima priznaju poraz prvenstveno zato što izgubiti ne znači izgubiti previše. A naredni izbori nikada nisu predaleko.
Veliko umijeće demokratije je zadržati budućnost uvijek otvorenom. Posao izbora je da ludilo pretvori u razum i da strasti pretoči u interese. Biračko pravo svakom građaninu daje glas, ali mu uskraćuje mogućnost da predstavi intenzitet svojih uvjerenja. Podjednaku težinu imaju i glas fanatika za kojeg su izbori pitanje života i smrti, i glas nekoga ko jedva da zna za koga i zašto glasa.
U rezultatu, glasanje na izborima ima dvostruki karakter: omogućava nam da zamjenimo one na vlasti i tako nas štiti od pretjerano represivne države; ujedno drži strasti pod kontrolom i brani nas od pretjerano ekspresivnog građanina. Idealno, demokratija čini da se apatični zainteresiraju za javni život, dok umiruje strasti zilota.
Kada su izbori puki karneval strasti, djelotvorno vladanje je nemoguće. I mada je istina da živimo u uznemirujućim vremenima kroz koja odzvanja zov radikalne akcije, c’est la lutte finale je pogrešan refren.
(TBT, Financial Times)
