Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Kada sam sa rahmetli Alijom Izetbegovićem prvi put razgovarao u Centrali SDA, nakon što je abdicirao i svoju fotelju u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine prepustio Halidu Genjcu, nisam očekivao da će naša glavna tema biti odnos prema međunarodnoj zajednici, već radizajniranje imidža stranke i njeno kadrovsko regeneriranje. O tome smo mnogo puta zpočinjali razgovore, ali on nikad nije imao dovoljno vremena da ih dovršimo. Zbog toga smo se radovali da se vrati u stranku. Moj brat, kao nezvanični ideolog stranke, pisao je tekstove na tu temu. Iako je izazivao negodovanje kod drugih, rahmetli Alija ga je podržavao u tome.
„Ne treba ih napadati“, sugerirao sam mu. „Dobro je da ste Genjca ostavili tamo. On je poprilično bojažljiv, da ne kažem kukavica“.
Moram priznati da je rahmetli Alija bio iznenađen mojim snishodljivim stavom jer me je doživljavao kao bezkompromisnog fajtera i kao takvog me je simpatizirao da mi je tolerirao i neke ispade.
Uočivši to lukavo sam smislio argument za svoje mlake stavove u obećanju Wolfganaga Petritcha da će međunarodna zjednica dati 250 miliona eura tadašnjoj vladi koju je predvodila koalicija Alijansa za promjene.
Uopće ne plediram da je mene slušao rahmetli Alija, ali zaista nismo napadali međunarodnu zajednicu. Dok smo se muški fajtali sa Zlatkom Lagumdžijom i njegovom „Alijansom za potjere“. Tako da se nisu uspjeli održati na vlasti duže od godinu dana. Međutim, imali smo osnova napadati međunarodnu zajednicu koju su predvodili notorni islamofobi poput tadašnjeg šefa OESC-e Roberta Berriya, pa i samog Woofganga Petricha kao rigidnog sekulariste. Treba se imati u vidu da je plima islamofobije na globalnom nivou bila na najvišem mogućem stadiju, posebno na zapadu, zbog !11. septembra“, a tu islamofobičnu atmosferu su dodatno raspirivali i sarajevski postkomunističke mediji koje je finansirala ta međunarodna zajednica. Sve u svemu, bili smo tako izloženi „prljavom talasu“ medijske hajke da sam skoro sažaljevao i sebe i rahmetli Aliju.
„Vjeruješ li ti da će dati taj novac?“ priupitao me je.
Tako me je posramio zbog moje naivnosti da sam za sva vremena „spalio iluzije“ o dobrodušnosti međunarodne zajednice. Hiljade puta sam mu predao rahmet kad se prisjetim da Petrich nikad nije dao ni centa toj Lagumdžijinoj vladi.
Sad kad je Nermin Nikšić postao premijer, što smatram velikom političkom pobjedom, očekujem da će mađunarodna zajednica, konkretno Petritchev nasljednik Cristian Schmidt, poduzeti konkretne poteze u smjeru finansijske podrške njegovoj vladi kako bi podržao njen raformistički kurs, odnosno ubrzao integrativne procese sa Evrospkom unijom.
Ono što zaista nisam očekivao je ponašanje Bakira Izetbegovića, kao predsjednika SDA, da kreira antizapadno raspoloženje kao odgovor na podršku koju je međunardona zajednica pružila opoziciji tokom izborne kampanje.
Čak šta više, Izetbegović je spustio nivo obračuna sa zapadom na religijske pozicije sukoba kršćanstva i islama. Tako se u jednom medijskom istupu osrvnuo na snimak mađarskog ministra vanjskih poslova Petera Szijjartia i predsjednika HDZ-a Dragana Čovića. Na njemu mađarski ministar vanjskih poslova i Čović razgovaraju o izmjenama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine na ‘kršćanskim osnovama’.
„Možemo reći da nemaju veze sa kršćanskim vrijednostima, ali možda ima veze sa krstaškim“, poigrao se Izetbegović riječima.
Da to nije bila njegova benigna ironična igra riječi govori i pismo Fadila Novalića, kao bivšeg premijera, kojeg je ostavio Nerminu Nikšiću, izbjegavši susret s njim prilikom primopredaje vlasti. U tom pismu Novalić tvrdi da je njegova vlada kršćanska i daje zbog toga ignorira.
Sve što Izetbegović spočitava mađarskom ministru drugi još lakše mogu zamjeriti njemu, jer je Recep Tayip Erdogan skupa sa Viktorom Orbanom izmislio populistički autoritarizam početkom dvadeset prvog stoljeća. Iako su ovaj model od tada kopirali lideri drugih zemalja, uključujući bivšeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i bivšeg brazilskog predsjednika Jaira Bolsonara, Erdogan ostaje njegov najbolji praktičar, smatraju analitičari. Jedini problem je u tome što je Izetbegović bio loš učenik.
Burtalan izljev bijesa kojeg su pristalice SDA iskazale na demonstracijama prilikom izglasavanja Nikšića premijera ipred zgrade parlamenta vjerno pokazuje da Izetbegović koristi model populističkog autokratizma, ali na pogrešan i glup način. Isto tako su mu kriminalci i ubice bili zvijezde u medijima i izbornim skupovima, a on za svoj poraz okrivio zapad.
To što je Cristian Schmidt već izrekao da se boji radikalizacije Bošnjaka, nije spin. To je vrlo ozbiljna ocjena s kojom će operirati zapadne diplomate u narednom periodu. Ono što olakšava problem jeste spoznaja koje je krivac i ko stoji iza toga. Izbori su pokazali da Bosanski Muslimani to preziru i zato su se okrenuli drugim strankama i liderima. Odstranjivanje generatora te ideološke radikalizacije bit će sigurno jedan od prioriteta međunarodne zajednice. Ali to bi morao biti prioritet samog rukovodstva SDA; da završi ono što rahmetli Aliji nikad nije pošlo za rukom! Ne zato što to nije hitio, već zato što nije imao vremena. Vanredne neprilike u državi naprosto mu nisu dozvoljavale da „dovede stranku u red“. Njegovi nasljednici ni Sulejman Tihić, ni Bakir Izetbegović niti su znali niti željeli to uraditi. Pitanje je ima li koga ko bi bio spreman završiti nedovršeni posao rahmetli Alije Izetbegovića?! Vrijedilo bi, vjerujte mi!
(TBT)
