Piše: Emad Shahin, thebosniatimes.ba
Tuniske vlasti su ovog mjeseca uhapsile Rached Ghannouchi, istaknutog opozicionog lidera i hatizmatičnog islamskog demokratu.
Osmogodišnji lider najveće islamske stranke u Tunisu, koji je bio glas umjerenosti u zemlji, pod istragom je podsticao na nasilje i druge sumnjive optužbe. Za sada, to nije ništa novo ili iznenađujuće u sagi o bliskoistočnom autoritarizmu i samozadovoljstvu Zapada.
Nema smisla pisati o tome šta Zapad, a posebno Sjedinjene Države, trebaju uraditi da promoviraju demokratiju i zaštite ljudska prava. Nije ih bilo briga, kao što nam njihova duga historija podrške represivnim i autokratskim režimima uvijek iznova govori. Historijski gledano, oni su zapravo bili više smetnja demokratiji.
Umjesto toga, postoje lekcije koje se mogu naučiti iz ove faze u tekućem procesu transformacije na Bliskom istoku.
Bliskoistočne države nakon sticanja nezavisnosti nisu bile demokratske i nisu poštovale ljudska prava. Stoga ih trebaja rekonstruirati i demontirati njihove instrumente autoritarizma. Upravo je to bio razlog za pobunu miliona mladih ljudi tokom narodnih arapskih ustanaka 2011. Godine koji su uzvikivali parole: “Narod želi promijeniti sistem” i “Hljeba, slobode i ljudskog dostojanstva”.
Posljednji slogan bi se mogao čitati i kao poziv na socijalnu pravdu, demokratiju i ljudska prava. Ovi zahtjevi su još uvijek živi i bit će preneseni u sljedeći krug procesa regionalnih promjena.
Povratak na autoritarizam nije prirodan, neizbježan ishod u skladu sa „bliskoistočnom“ izuzetnošću. Kontrarevolucija koja je djelovala protiv narodnih aspiracija većine naroda u regiji, što se manifestiralo u ustancima 2011. godine, bila je smišljen proces koji je uključivao strane, regionalne i domaće aktere koji su se osjećali ugodnije ugodnije u društvu đavola koje su poznavali.
Odbijanje promjena počelo je tako što su države odbile da nazovu državni udar državnim udarom; slanje milijardi dolara strane pomoći i zajmova vojnom režimu u Egiptu; uskraćivanje prijeko potrebne pomoći Tunisu u kritičnim fazama njegove demokratske tranzicije; i suzdržavanje od zauzimanja odlučnog stava protiv sirijskog predsjednika Bashara Al-Assada, čak i kada je bacio hiljade bombi na svoj narod.
Neodrživo stanje
Države nakon nezavisnosti u arapskom svijetu postale su krhke i nekreativne. Mnoge su već opisane kao propale ili propale države zbog društvene represije, građanskih ratova, pogoršanja ekonomskih uvjeta ili jednostavno nesposobnog upravljanja. Na ovoj listi su Sudan, Libija, Sirija, Irak, Egipat, Liban i Jemen.
Milioni ljudi koji žive u ovim državama, obični civili, trebaju efikasne strategije za ekonomski razvoj, funkcionalan politički sistem i dobro upravljanje. Trenutna situacija je neodrživa, a potreba za novom formulom ne može biti hitnija.
Neuspješne države nakon građanskog rata treba rekonstruirati i uspostaviti društveni mir. Njima je potrebna formula koja može postići nacionalnu integraciju i okupiti različite društvene, političke i etničke zajednice. Ova formula je demokratija, a ne neoautoritarizam; demokratija kao proces kojim različiti subjekti mogu odlučivati i mirno rješavati svoje sukobe.
Inženjering vještačkih demokratija, izgradnja konfesionalnih i sektaških sistema ili restauracija neo-autoritarnosti mogu biti privremena rješenja, ali na kraju će propasti. Oni neće dovesti do inkluzije ili do snažnog društva.
Potiskivanjem umjerenjaka kao što su Ghannouchi ili Muslimansko bratstvo u Egiptu stvara se vakuum koji će neizbježno biti popunjen radikalima ili sigurnosnim mjerama za kontrolu društva. Upravo je to ciklus kojem regija svjedoči posljednjih decenija u odnosu između represivnih režima i umjerenog islama – represija koja vodi radikalizaciji.
Kada je Ghannouchi posjetio Washington 2014. godine, opisan je kao “Arapski Mandela” zbog njegove istinske posvećenosti demokratiji. On je zaista bio ključan za uspjeh demokratske tranzicije Tunisa nakon svrgavanja Ben Alijevog režima 2011.
On i njegova stranka Ennahda napravili su konkretne ustupke kako bi osigurali uspjeh demokratskog procesa. Represija muslimanskih demokrata ohrebruje radikalne muslimane koji ne vjeruju u demokratski proces kao siguran ili koristan put za promjene.
Muslimanske demokrate ne bi trebalo obeshrabriti ili pasti u očaj zbog ovog povratka. Temeljni uzroci koji su doveli do narodnih previranja i rušenja autokratskih režima još uvijek se tinjaju. Regionu će biti potrebni zagovornici demokratije, kao što je Ghannouchi, kako iz islamske tako i iz liberalne struje, da trasiraju proces.
Kao što je Ghannouchi jednom rekao, iskustvo Tunisa mora uspjeti, jer pruža demokratsko proljeće s prostorom za sve.
(TBT, MEE)
