Piše: Slavoj Žižek, thebosnaitimes.ba
Posisaj mi jezik, stisni mi jaja
Nedavno je svijet obišao viralni snimak Dalaj Lame koji tokom neke ceremonije traži od sedmogodišnjeg dječaka da ga zagrli, a zatim mu kaže: „Sisaj mi jezik“. Publika na zapadu je većinom osudila Dalaj Lamu zbog neprikladnog ponašanja, uz spekulacije da je senilan, pedofil ili i jedno i drugo. Oni milostiviji su primjetili da je u tibetanskoj kulturi plaženje jezika stvar tradicionalne prakse – znak dobroćudnosti (pokazati da jezik nije crn, što bi ukazivalo na zlo). Pa ipak, tražiti od nekoga sisanje jezika nema veze sa tradicijom.
U stvari, precizan tibetanski izraz je Che le sa, što se otprilike prevodi kao „jedi moj jezik“. Bake i deke to često koriste da s ljubavlju zadirkuju unuke, u smislu: „Sve smo ti dali, ostaje još samo da nam pojedeš jezik“. Nepotrebno je reći da se smisao izgubio u prevodu. (Engleski je Dalaj Lamin drugi jezik i on njime ne vlada kao maternjim jezikom.)
Naravno, činjenica da je nešto dio tradicije ne isključuje preispitivanje i kritiku. Klitoridektomija je takođe dio drevne tibetanske tradicije, ali je danas sigurno ne bismo branili. Čak je i plaženje jezika pretrpjelo čudnu evoluciju u posljednjih pola stoljeća. Kako pišu Wang Lixiong i Tsering Shakya u knjizi Borba za Tibet:
„Za vrijeme Kulturne revolucije, ako bi stari zemljoposjednik sreo oslobođene kmetove, stao bi sa strane, na odstojanju, prebacio rukav preko ramena, pognuo se i isplazio jezik – znak poštovanja koje oni nižeg odaju onima višeg statusa – i usudio bi se da nastavi svojim putem tek nakon što bivši kmetovi prođu. Sada [nakon reformi Denga Xiaopinga] stvari su se vratile na staro: bivši kmetovi stoje kraj puta, klanjaju se i plaze jezike, propuštajući svoje stare gospodare. Bio je to suptilan proces, dobrovoljan, niko ga nije nametao ni objasnio.“
Tu plaženje jezika označava samoponiženje, a ne brižnu ljubav. Nakon Dengovih „reformi“, bivši kmetovi su shvatili da su opet na dnu društvene ljestvice. Još je zanimljivija činjenica da je isti ritual preživio tako ogromne društvene transformacije.
Da se vratimo na Dalaj Lamu. Vjerovatno je da su kineske vlasti orkestrirale ili podstakle širenje snimka koji bi kompromitovao figuru koja je oličenje tibetanskog otpora kineskoj dominaciji.
U svakom slučaju, sada imamo uvid u Dalaj Lamu kao svog bližnjeg u lakanovskom smislu te riječi. On je Drugi, nesvodiv na nas, čija drugost zjapi pred nama kao ponor. Visoko seksualizirana interpretacija njegovog ponašanja odražava nepremostiv jaz u kulturalnom razumjevanju.
Slučajevi nepristupačne drugosti mogu se naći i u zapadnoj kulturi. Prije mnogo godina sam čitao o tome kako su nacisti mučili zatvorenike i bio traumatiziran otkrićem da su se industrijskim drobilicama gnječili testisi žrtava. A onda sam nedavno naišao na onlajn reklamu za isti proizvod: „Izaberi svoju muku za zadovoljstvo… Drobilica za jaja od nerđajućeg čelika… brutalna igračka za mučenje, hardkor tortura za jaja… ako ležite u krevetu sa svojim partnerom, melanholični i umorni od života, pravo je vrijeme. Muda vašeg roba zrela su za drobljenje. Trenutak koji ste čekali, pravi alat za brutalizaciju njegovih jaja.“
Zamislimo da prolazimo pored sobe u kojoj dva muškarca uživaju sa tom napravom. Ako čujem da jedan od njih jauče od bola, vjerovatno bih pogrešno razumio šta se dešava. Da li da pokucam na vrata i ljubazno pitam, rizikujući da ispadnem idiot: „Da li ste zaista pristali na to?“ Ako bih samo produžio dalje ignorirao bih mogućnost da se tu zaista odvija čin torture.
Ili zamislite scenario gdje muškarac radi nešto slično ženi podvrgavajući je dobrovoljnom mučenju. U naše doba političke korektnosti mnogi bi automatski pretpostavili prinudu ili bi zaključili da je žena internalizirala mušku represiju i identificira se sa svojim neprijateljem. Nemoguće je prikazati ovu situaciju bez dvosmislenosti, neizvjesnosti ili konfuzije, jer zaista postoje muškarci i žene koji uživaju u određenom stepenu mučenja, posebno ako se ono izvodi kao da nema saglasnosti. U ovim sadomazohističkim ritualima čin kažnjavanja signalizira prisustvo neke bazične želje koja povlači kaznu. Recimo, u kulturi u kojoj se silovanje kažnjava bičevanjem, muškarac može tražiti od svog bližnjeg da ga brutalno išiba, ne kao oblik iskupljenja, već zato što gaji duboku želju da siluje žene.
U određenom smislu, prelaz od nacističkih drobilica jaja ka erotskoj napravi koja se koristi u sadomazohističkim igrama, može se posmatrati kao znak historijskog napretka. Ali to ide uporedo sa „napretkom“ koji neke od nas navodi da iz klasičnih umjetničkih djela istrebljuju svaki sadržaj koji bi nekome bio uvrjedljiv.
Prepušteni smo kulturi u kojoj je u redu da se dobrovoljno upustimo u nelagodu na nivou tjelesnih zadovoljstava, ali ne i u domenu riječi i ideja. Ironija je, naravno, u tome što će zabrana ili potiskivanje samo učiniti da određene riječi i ideje budu privlačnije i moćnije kao skrivene, profane želje. Činjenica da je to zabranio neki superego obezbjeđuje zadovoljstvo koje te riječi i ideje inače ne bi imale.
Zašto izgleda da veći stepen slobode za sobom povlači veću impotenciju i osjetljivost? I zašto se, pod određenim uvjetima, zadovoljstvo može doživjeti samo kroz bol? Nasuprot kritičarima Frojda koji kažu da je on zastario, sada nam je više neko ikad potrebna psihoanaliza kao jedini okvir u kome se može rasvetliti taj veliki protivrječni haos koji nazivamo seksualnost.
(TBT, Project Syndicate)
