Piše: Steven A. Cook, thebosniatimes.ba
Tokom kampanje za predsjedničke izbore u Turskoj 2018. godine, New York Times je objavio uvodnik u kojem se izražava podrška tadašnjem protivniku predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, Muharremu Inceu. Nakon nekoliko pasusa bilo je jasno da je uredništvo Timesa znalo da ne voli Erdogana više nego što je znalo za Incea i njegove stavove.
Tako je i s Kemalom Kilicdarogluom, liderom Republikanske narodne partije (CHP) i izabranom koalicijom od šest stranaka da izazove Erdogana za predsjednika 14. maja. Sa samo mjesec dana do izbora, Kilicdaroglu je zaostao između 7 i 10 bodova.
Ipak, čak i sa Kilicdarogluovim vodstvom, čini se teško povjerovati da će Erdogan izgubiti. Ovo je možda nedostatak mašte, ali on je na vlasti – prvo kao premijer, a zatim kao predsjednik – od 2003. Erdogan i njegova Partija pravde i razvoja (AKP) su izdubili, savijali i oblikovali političke institucije kako bi osigurali svoje stisak na snazi. Turski predsjednik je koristio državni aparat da potkopa svoje protivnike, a ogromna većina nekada burnih, ako ne i uvijek odgovornih, turskih medija sada se može osloniti na stavove vlade. Pravosuđe koje je nekada bilo poluga sekularnog nacionalističkog establišmenta sada je u nadležnosti pristalica AKP. Erdogan je preparirao generalaštab, koji je ranije bio lojalna samo principima Mustafe Kemala Ataturka, osnivača moderne Turske.
U ovim okolnostima, čini se da bi samo Božji čin mogao izbaciti Erdogana. Možda je zemljotres 6. februara bio upravo to.
Šta bi značilo za tursku politiku i vanjsku politiku da pobijedi Kilicdaroglu? Neki turski i zapadni komentatori vjeruju da Turska ponovo može biti demokratska, prosperitetna, spremna za članstvo u Evropskoj uniji i bolje usklađena sa svojim NATO saveznicima. Bez sumnje, bit će uzdah olakšanja za milione Turaka ako Erdogan bude poražen i odustane od svoje funkcije. Ali malo je vjerovatno da će se Turska vratiti u prošlost koja nikada nije postojala.
Teško je reći u šta Kilicdaroglu i njegovi partneri vjeruju ili kako bi vladali. Nation Alliance (također poznata kao „Stol šestorice“) koju Kilicdaroglu predvodi je ideološki različita koalicija ujedinjena u svom animozitetu prema Erdoganu. Pored Kilicdarogluovog CHP-a, koji zauzima prostor lijevog centra/socijaldemokrata i nacionalista, alijansa uključuje izdanak turskih tvrdo desnih nacionalista pod nazivom Dobra stranka; dvije stranke desnog centra koje predvode prebjegi iz AKP-a Ali Babacan i Ahmet Davutoglu; i druga grupa desnog centra, Demokratska stranka. Drugi član je vjerska nacionalistička konzervativna partija Felicity, koja je, zajedno s AKP-om, osnovana 2001. godine nakon što je vlada zabranila još jednu islamističku stranku.
Nation Alliance je objavila poduži “Memorandum o razumijevanju o zajedničkim politikama”, koji je, s obzirom na nezgrapnu prirodu koalicije, ideološki paket inicijativa s devet glavnih odjeljaka i nizom pododjeljaka koji se tiču pravosuđa, rudarstva, turizam, i još mnogo toga. Osim protivljenja Erdoganu i AKP-u, središnji dio privlačnosti alijanse Turcima je njena iskazana odlučnost da poništi “predsjendički mandat” koji je Erdogan uveo prije šest godina – i koji je uveliko povećao njegovu moć, a na uštrb onoga što Nacionalna Alijansa naziva “jačanjem parlamentarizma”. Odlomci o ovom pitanju dobijaju odlične ocjene za namjere, ali također izgledaju žalosno lišeni stvarnosti i, začudo, politike.
(TBT,F.P.)
