Piše: Jon Hoffman, thebosniatimes.ba
Porodična kuća Abrahamic otvorena je 1. marta za javnost na ostrvu Saadiyat u Abu Dabiju, glavnom gradu Ujedinjenih Arapskih Emirata. Proslavljen kao svjetionik tolerancije i modernosti na Bliskom istoku, međuvjerski kompleks ugošćuje džamiju Imam al-Tayeb, crkvu Svetog Franje i sinagogu Mojsija Ben Majmona.
Kompleks, dio napora vlade UAE koji se reklamira kao način za podsticanje međureligijske harmonije u regionu koji se redovno prikazuje kao da nema takav kvalitet, započeo je razvoj 2019. godine, nakon posjete pape Franje UAE tokom koje je on, zajedno sa veliki imam al-Azhara u Egiptu, Ahmed el-Tayeb, potpisao je “Dokument o ljudskom bratstvu” u nadi da će njegovati međureligijsko jedinstvo.
Takve inicijative koje vodi vlada – koje se plasiraju kao mehanizam za unapređenje mira, tolerancije i umjerenosti – postale su sve češće širom Bliskog istoka u protekloj deceniji, u zemljama kao što su Egipat, Jordan, Maroko, Saudijska Arabija, UAE i mnogim drugima su pokrenuli različite međunarodne inicijative usmjerene na međuvjerski dijalog, suprotstavljanje ekstremističkim vjerskim praksama i tumačenjima i promicanje takozvanog “umjerenog islama”.
Međutim, uprkos tome što spolja projiciraju sliku tolerancije i umjerenosti, mnoge od istih tih vlada istovremeno koriste religiju kako bi poduprle svoju autoritarnu vladavinu, legitimizirale represiju, ograničile slobode svojih građana i opravdale agresivnu politiku u inostranstvu. Na primjer, Ujedinjeni Arapski Emirati ne samo da su žestoko represivni kod kuće, već su i jedna od najintervencionističkih država na Bliskom istoku, koja provodi politiku koja je produžila građanske ratove u regiji, stvorila humanitarne krize, slomila demokratske aspiracije i podstakla nezadovoljstva koja su dovela do nemira.
Sve više, mnoge bliskoistočne vlade koriste religiju kao oruđe mehke moći zajedno s drugim naporima – uključujući sportsko pranje, zelenašenje i druge PR kampanje – osmišljene da se oslobode svoje krivice za kršenje ljudskih prava i destabilizaciju Bliskog istoka, uz zadržavanje podrške njihovih zapadnih dobrotvora.
Značajan dio akademskih i političkih analiza koje ispituju odnos između religije i politike na Bliskom istoku uglavnom se fokusiraju na to kako islam pokreće političke ishode u regiji. Manje pažnje se posvećuje tome kako politika često pokreće vjerske ishode. Projekat takozvanog umjerenog islama koji sponzorira vlada primjer je politički vođenih vjerskih poruka.
Postoje dva ključna elementa ovog umjerenog islama koji sponzorira vlada.
Prvo je promocija politički kvijetističke i etatističke konceptualizacije islama koja naglašava apsolutnu poslušnost uspostavljenom autoritetu. Vlade prikazuju poslušnost vladaru države kao vjersku obavezu. Ove vlade prihvataju tumačenje islama koje je podređeno državi, nesposobno da ospori legitimitet ili politiku režima, a istovremeno delegitimizira alternativne izvore vjerskog ili političkog autoriteta.
Ključno za takvu strategiju je prikazivanje svih oblika islamizma – bilo da su to mejnstrim ili radikalniji – i svih oblika političke opozicije kao manifestacija “ekstremizma” i “radikalizma” kako bi se eliminirali svi nezavisni ili neslagani vjerski i politički glasovi koji su sposobni za osporavanje državne vlasti.
Ovim naporima pomažu strateški konstruirani antiteroristički zakoni koji su se proširili širom Bliskog istoka u dva glavna talasa: jedan nakon napada 11. septembra 2001., a drugi nakon arapskih pobuna 2011. godine. Jezik takvog zakonodavstva je uvijek bio osmišljen na neodređen način kako bi bio sposoban da cilja gotovo svaki izazov status quo. Ova vrsta zakona je korištena za ciljanje svih oblika neslaganja u zemljama kao što su Egipat, Jordan, Saudijska Arabija, UAE i drugdje.
(TBT, F.P.)
