Piše: Hanady Halawani, thebosniatimes.ba
Skoro sam prestala brojati koliko puta su me Izraelci hapsili i ispitivali, ili izdavali zabranu putovanja – sve zbog moje vezanosti za blagoslovljenu džamiju Al-Aqsa i prisutnosti u njoj.
Aktuelni događaji su rezultat višegodišnjeg intenzivnog izraelskog planiranja da podijele džamiju, pretvore je u jevrejsko mjesto i protjeraju muslimane, slično onome što se dogodilo u džamiji Ibrahimiji u Hebronu.
Moj odnos sa džamijom Al-Aqsa počeo je jačati prije dvije decenije, kada sam živjel u naselju Wadi al-Joz u okupiranom istočnom Jerusalemu, manje od kilometra od džamije u kojoj sam se svakodnevno molila.
Moj cilj je bio veći od obične molitve u Al-Aqsi. Imala sam za cilj da odbraniti i zaštitije od doseljenika koji neprestano jurišaju na kompleks džamije i krše njenu svetost. Da bi mogla duže vrijeme provoditi u džamiji, odlučila sam se zaposliti unutar nje.
Certifikat za podučavanje Kur'ana bio je poput kartice koja je olakšala moje svakodnevno prisustvo u Al-Aqsi. Od 2011. godine radim na projektu podučavanja Kur'ana vjernika u dobi od 12 do 80 godina.
Od 2012. Izraeslik okupatori me nadziru i progone, zbog mog stalnog prisustva u Al-Aqsi i poštovanja koje su vernici imali prema meni. Smatrana sam utjecajnom, okupljala sam ljude u džamiji i povećavala njihovu privrženost njoj.
Od tada do sada, zaprimila sam niz krivičnih kazni od izraelskih vlasti, zabranjujući mi putovanje i prisustvovanje Al-Aqsi, uključujući i vrijeme svetog mjeseca Ramazana. Dobila sam ukupno dvije godine kućnog pritvora i protjerivanja iz Starog grada, bila sam pozvana na desetine saslušavanja i hapšena 67 puta.
Izraelske vlasti su izvršile raciju u mojoj kući, terorizirale moju djecu, spriječile me da uđem na okupiranu Zapadnu obalu i zaplijenile moje telefone i kompjutere – sve zbog „prekršaja“ moje odanosti džamiji Al-Aqsa.
Srceparajuće scene
Od malehna sam na džamiju Al-Aqsa gledala kao na mjesto za molitvu, meditaciju i učenje Kur'ana. To je tiho i mirno mjesto gdje nijedan vjernik ne podiže glas.
Pored molitve, to je mjesto za opuštanje; vjernici odlaze u Al-Aqsu i zaboravljaju svoje probleme na kapijama, doživljavajući sjaj mjesta.
Ali želja Izraela da preuzme Al-Aqsu, koja je započela prije 23 godine nakon Druge intifade, čini da se svi osjećamo potlačeni i probljeni.
U septembru 2000. tadašnji opozicioni lider Ariel Sharon upao je u kompleks Al-Aqsa. Vjernici su se razbjesnili, a nasilje koje je uslijedilo izazvalo je petogodišnju pobunu tokom koje je ubijeno hiljade ljudi.
Od tada doseljenici redovno jurišaju na džamiju, koju čuva izraelska policija. Oni obavljaju jevrejske vjerske obrede i izričito pozivaju da se sruši Al-Aqsa i na njenom mjestu sagradi Treći hram.
Dva puta sam bila svjedok racija sličnih onoj koja se dogodila prošle sedmice u džamiji. Vojnici su se brutalno ponašali prema vjernicima, scene koje ne mogu zaboraviti – a takve scene se ponavljaju svake godine tokom mjeseca Ramazana. Da li bi međunarodna reakcija bila tako mlaka da su se takva kršenja dogodila u bogomoljama drugdje u svijetu? Da li bi druge države i dalje ćutale?
Bolan je i bespomoćan osjećaj znati da sam kćerka Jerusalema – a ipak, ne mogu ući u džamiju. Ono što me dijeli od Al-Aqse je zid i nepravedna odluka Izraela protiv mene.
Ono što mi zaista slama srce je da je ova džamija, koju su izraelski vojnici oskrnavili svojim čizmama i mecima, isto mjesto gdje se jednom molio poslanik Muhamed.
Osporavanje zanimanja
Za mene je džamija Al-Aqsa raj – ali ovo iskustvo je iskrivljeno ponovljenim izraelskim upadima na sveto mjesto, bilo od strane vojnika ili doseljenika.
Izraelska politika protjerivanja vjernika iz Al-Aqse dovela je do direktnog napada na mnoge aktiviste, utjecajne ljude, pa čak i čuvara džamije. Ova politika je posebno pogodila žene, jer njihovo prisustvo tokom izraelskih upada predstavlja prepreku za doseljenike.
Izraelska praksa izdavanja zabrana obično eskalira prije početka svetog mjeseca Ramazana, kada itikaf podrazumijeva noćenje u džamiji radi molitve. Izraelska brutalna represija ima za cilj spriječiti ovu vrstu muslimanskog bogosluženja i osigurati mirnu atmosferu za naseljenike sljedećeg jutra, tokom njihovih upada u džamiju.
Svaki put kada sam bila prognana iz Al-Aqse, kao i druge prognane žene razmišljale smo kako bismo mogli osporiti takve nepravedne odluke. Na kraju smo odlučili da klanjamo na najbližoj tački džamiji kojoj smo mogli pristupiti, a to je na putu al-Mudžahida. To smo radili nekoliko godina, a danas je poznato da nam se na ovom mjestu može pridružiti svako ko je protjeran iz Al-Aqse.
Tokom mjeseca Ramazana, nismo bili zadovoljni samo klanjanjem na tom putu. Počeli smo i kolektivno održavati iftar, da nas ljudi posjećuju, okupljaju oko nas i pitaju zašto jedemo na ulici. Cilj je proširiti vijest o našoj stvari do što većeg broja ljudi. Na ovaj način osporavamo odluku okupacije da nas drži podalje od Al-Aqse.
(TBT, MEE)
