Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Ova bankarska kriza je drugačija. Zapravo, sadašnja kriza je mnogo dublja od one iz 2007-08. Tada smo propast banaka koje su propadale jedna za drugom mogli pripisati raširenim prevarnim radnjama, predatorskom kreditiranju, zavjeri agencija za rangiranje, sumnjivim bankarima i još sumnjivijim finansijskim derivatima – što je sve bilo posljedica demontiranja regulatornog režima tokom mandata političara odgajanih na Wall Streetu , poput ministra finansija Roberta Rubina. Uzroci današnjih problema bankarskog sistema imaju sasvim drugo porijeklo.
Da, banka Silicon Valley (SVB) je nerazumno prihvatila ekstremno visok rizik kamatnih stopa iako je poslovala sa uglavnom neosiguranim velikim klijentima. Da, Credit Suisse ima iza sebe dugu i ružnu historiju saradnje s kriminalcima, prevarantima i korumpiranim političarima. Ali, za razliku od 2008, ovog puta nije bilo potrebe za ućutkivanjem uzbunjivača, jer su se banke (uglavnom) pridržavale oštrijih propisa uvedenih poslije 2008. i bilansi su im bili u relativno dobrom stanju. Takođe, tijela nadležna za nadzor bankarskog sektora u Sjedinjenim Državama i Evropi ovoga puta ne mogu reći da su bila prevarena kao 2008.
Zapravo, sve kontrolne agencije i centralne banke odlično su znale šta se događa. Imale su pun uvid u modele bankarskog poslovanja. Jasno su vidjele da ti modeli ne mogu preživjeti značajno povećanje dugoročnih kamatnih stopa u kombinaciji sa masovnim povlačenjem depozita. Ali ništa nisu preduzele.
Da li zaista nisu predvidjele da će uspaničeni veliki klijenti sa neosiguranim depozitima pokrenuti navalu na banke? Možda i nisu. Pravi razlog zašto centralne banke nisu ništa preduzele povodom rizičnih poslovnih modela komercijalnih banaka mnogo je porazniji: takvi poslovni modeli zapravo su proizvod postupaka kojima su centralne banke pokušale sanirati finansijski slom 2008. I toga su i zakonodavci i kreatori politika bili sasvim svjesni.
Politike implementirane u Sjedinjenim Državama i Evropi poslije 2008 – državni socijalizam za bankare i štednja za sve ostale – proizvele su dva efekta koji su oblikovali finansijalizirani kapitalizam u posljednjih 14 godina. Prvo, tim politikama je zatrovan novac zapadnih zemalja. Posljedica je to da više nema jedinstvene nominalne kamatne stope koja može povratiti ravnotežu između tražnje i ponude novca i u isto vrijeme spriječiti novi talas propadanja banaka. Drugo, pošto je jasno da ne postoji jedinstvena kamatna stopa koja će osigurati stabilnost cijena i finansijskog sistema, zapadni bankari su pretpostavili da će u slučaju povratka inflacije centralne banke jednostavno povećati kamatne stope i odobriti im sredstva potrebna da spase banke. I bili su u pravu: upravo to se događa.
Pred teškim izborom između suzbijanja inflacije i spasavanja banaka, mnogi od centralnih banaka očekuju da učine i jedno i drugo: da nastave s podizanjem kamatnih stopa i produže politiku socijalizma za bankare usvojenu 2008. Ako se ništa drugo ne promjeni, to je jedini način da se spreči dalje padanje banaka kao domina. Zatezanje monetarne omče oko vrata društva i pružanje finansijske pomoći bankarskom sistemu je jedina strategija koja može istovremeno zadovoljiti interese kreditora i banaka. To je i najsigurniji način da se veći dio društva osudi na nepotrebnu patnju (zbog visokih cijena i visoke nezaposlenosti, mada se i jedno i drugo moglo izbjeći) i stvore uvjeti za slijedeću bankarsku katastrofu.
Da ne bude zabune, oduvijek smo znali da su banke projektirane da ne budu sigurne i da sve zajedno čine sistem koji je strukturno nesposoban da poštuje pravila funkcionalnog tržišta. Problem je u tome što dosad nije bilo alternative: banke su bile jedini kanal kojim novac stiže do ljudi (preko blagajnika, filijala, ATM-ova i tako dalje). Društvo je talac mreže privatnih banaka koje su monopolizirale sve oblike plaćanja, štednje i kredita. Ali danas nam tehnologija pruža dobru alternativu.
Zamislite da centralna banka svakom građaninu dodijeli besplatan digitalni novčanik – što je zapravo besplatan bankovni račun koji donosi kamatu po međubankarskoj stopi centralne banke. Pošto sadašnji bankarski sistem funkcionira kao antisocijalni kartel, centralna banka bi mogla preći na tehnologiju oblaka i tako omogući besplatne digitalne transakcije i štednju za sve. Iz neto prihoda može finansirati važna javna dobra. Oslobođeni obaveze da novac drže u privatnim bankama i prekomjerno plaćaju za privilegiju korištenja sistema, ljudi bi stekli slobodu da biraju da li i kada žele da iskoriste usluge privatnih finansijskih institucija koje posreduju u raspodjeli rizika između zajmoprimaca i zajmodavaca. Čak ni tada njihov novac ne bi napuštao sigurnost centralne banke.
Kripto-bratstvo će me optužiti da predlažem centralnu banku u službi Velikog brata koja će pratiti i kontrolirati sve transakcije. Čak i ako zanemarimo licemjerje takve primjedbe – to su oni isti koji su tražili da centralna banka odmah intervenira i spasi SVB od propasti – ne možemo previdjeti činjenicu da ministarstva finansija i mnoge državne agencije već imaju pristup našim transakcijama. Privatnost bi bila sigurnija ako bi sve transakcije bile koncentrirane u centralnoj banci pod nadzorom kontrolnog tijela, na primjer komisije za monetarni nadzor, koju bi činili nasumično izabrani građani i eksperti iz širokog kruga profesija.
Bankarski sistem kakav se danas podrazumjeva i prihvata kao jedini moguć nije moguće popraviti. To je loša vijest. Ipak, nismo više prinuđeni da zavisimo od privatne, rentijerski ustrojene, po društvo pogubne mreže banaka, bar ne onako kako smo dosad od nje zavisili. Došlo je vrijeme da demontiramo bankarski sistem koji je nemoguće popraviti, a koji služi samo vlasnicima imovine i dioničarima na štetu većine.
Rudna industrija je na teži način otkrila da joj društvo ne duguje trajnu licencu za uništavanje planete. Vrijeme je da bankarima održimo sličnu lekciju.
(TBT, Project Syndicate)
