Piše: Jan-Werner Muller, thebosnaitimes.ba
Dakle, konačno se desilo. Protiv Trumpa je podignuta optužnica. Ona vjerovatno neće zadovoljiti demokrate i protivnike Trumpa sa desnice, niti će izazvati očekivano likovanje tog dijela javnosti. Možda nas očekuje antiklimaks.
I zaista, Trump nije optužen za svoje političke prestupe, mada bi ga još mogle sustići neke druge istrage. Činjenica da se od ovog slučaja ne pravi političko pozorište pokazuje nam modus operandi demokratije. Stvari se odvijaju haotično, fragmentarno, ali uz bazično zadovoljenje pravde.
Trumpove ulizice poput Elise Stefanik i Endya Biggsa žale se da Amerika postaje autoritarna i nalik „trećem svijetu“. Na stranu rasizam ovakvih izjava – odsustvo spektakla dokazuje da su one pogrešne, kao i to da zemlje koje bolje stoje na listi globalne demokratije bez oklijevanja sude svojim posrnulim liderima.
Bivši njemački predsednik Kristian Wulff optužen je za korupciju i oslobođen. Bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy optužen je za podmićivanje sudije i kršenje pravila o finansiranju izborne kampanje. On je osuđen na zatvorsku kaznu (žalbeni postupak je u toku). Italijanski premijer Silvio Berlusconi, neka vrsta Trumpa prije Trumpa, osuđen je na 4 godine zatvora. U Francuskoj je bilo nezamislivo da se predsjednik, koji je po izvornoj rojalističkoj koncepciji Pete republike oličenje zemlje u cjelini, tretira kao običan kriminalac. Ali u tome je poenta: zakon ne dozvoljava izuzetke. Demokratija i vladavina prava predviđaju da smo svi jednaki.
Ipak se čini da pravda nije jednaka za sve. Berlusconi nikada nije završio u zatvoru. Zbog njegovih poodmaklih godina kazna mu je preinačena na 4 sata rada nedjeljno sa pacijentima oboljelim od demencije. Ako mu žalba ne bude usvojena, Sarkozy će završiti u kućnom pritvoru sa nanogicom. Berlusconi je obnovio svoju političku karijeru i udobno se smjestio u italijanskom senatu. Ali i to je tipično za demokratiju: nema spektakularnih suđenja ni katarze ali, za razliku od zemalja koje bi kongresmenka Stefanik svrstala u „treći svijet“, nema ni potpune nekažnjivosti.
Tužilaštva u demokratski uređenim zemljama nam s vremena na vrijeme šalju signal da ulazak u politiku ne znači aboliciju od svakog prestupa. Berlusconi se očigledno nadao da će ga poslanički imunitet sačuvati od posljedica serije skandala. Ali nije isto biti popularan i biti nevin. Svaki istinski demokratski sistem obeshrabruje bjekstvo odgovornih u politiku. Izgleda da je i Trump mislio da će mu kandidatura za izbore 2024. osigurati zaštitu od optužbi. Za naša društva je ključno da se takve pretpostavke ispostave kao pogrešne.
Trump već godinama predstavlja akutnu opasnost za američku republiku. Propuštena su dva trenutka kada je on jednom zauvijek moga biti uklonjen iz politike. U oba slučaja mogućih impičmenta, koji bi ga trajno onemogućili da obavlja javne funkcije, to su spriječili njegovi vjerni republikanci. Nekima od njih je sada sigurno potajno laknulo dok američko pravosuđe obavlja njihov posao. Ali odnos snaga ostaje isti: demokrate se nadaju da su šanse Trumpa kao predsjedničkog kandidata sada propale i da je u Republikanskoj partiji srušen kult njegove ličnosti, dok republikanci proklamiraju svoju lojalnost Trumpu i optužuju demokrate za zloupotrebu vlasti i institucija.
Bez obzira na to šta demokrate kažu ili šta demokratski okružni tužilac uradi republikanski odgovor će biti glasan i pun otrova. Trump je tzv. odmazdu postavio u sam centar svoje agende. Predstavljanje demokratskih procesa kao mehanizma osvete političkim protivnicima je krajnje opasno i demokrate nemaju pravi odgovor na to.
Trump već monetizira optužnicu protiv sebe na isti način na koji je profitirao od svojih laži o rezultatima posljednjih izbora. Autoritarni populistički lideri širom svijeta su otkrili da zajednički doživljaj nepravde i stvaranje osjećaja žrtve u zajednici podstiču solidarnost sa vođom. To bi se desilo i u slučaju da je optužnica protiv Trumpa besprekorno sklopljena, a ponašanje demokrata bez greške.
Ironija je u tome što je jedina stvar koja može podrijeti ovaj političko-finansijski biznis model mučeništva – puki neukus ovakve kupovine ćutanja. Trump tada očigledno više nije vjerovao sopstvenoj procjeni da bi ga njegovi glasači podržali i kada bi ubio nekoga na Petoj aveniji. I zaista, teško je povjerovati da bi, nakon što je javnost čula notorni snimak iza kulisa emisije Access Hollywood, ljudi progutali još jedan takav slučaj. S druge strane, njegove sljedbenike, posebno evangeliste, do sada nije previše uznemiravao njegov privatni život.
Ipak, bilo bi neke poetske pravde u tome da čovjek sa ambicijom da bude ultimativni autsajder koji krši sve konvencije dobije ono šta mu slijeduje zahvaljujući jednom krajnje staromodnom skandalu.
(TBT, The Guardian)
