Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
U narativu na kom je izgrađen današnji globalni ekonomski sistem upravo je došlo do neočekivanog obrta. Od kraja Drugog svjetskog rata, takozvani liberalni međunarodni poredak podrazumijevao je slobodan protok roba, kapitala i finansija, ali izgleda da se to vrijeme bliži kraju.
Svaki tržišni poredak podržan je narativima – pričama koje pričamo sebi o tome kako sistem funkcionira. To naročito važi za globalnu ekonomiju, jer svijet, za razliku od pojedinačnih zemalja, nema jedinstvenu centralnu vladu koja utvrđuje pravila i nameće njihovo poštovanje. Ovi narativi pomažu u uspostavljanju i održavanju normi koje omogućuju uredno funkcioniranje sistema. Jednom internalizirane, prihvaćene norme stabiliziraju globalna tržišta na način na koji međunarodni zakoni, trgovinski sporazumi i multilateralne institucije to ne mogu učiniti.
Globalni narativi su se kroz historiju više puta mijenjali. U doba zlatnog standarda krajem 19. stoljeća, globalna ekonomija je prikazivana kao samoregulirajući i samostabilizirajući sistem koji je najsigurniji onda kada se države uzdržavaju od bilo kakvog miješanja u njegov rad. Preovladavalo je uvjerenje da će slobodno kretanje kapitala, trgovine i zdrave makroekonomske politike na kraju donijeti najbolje moguće rezultate, za svaku zemlju ponaosob i za svjetsku ekonomiju u cjelini.
Kolaps zlatnog standarda i Velika depresija ozbiljno su uzdrmali narativ o dobroćudnim tržištima. Režim iz Bretton Woodsa, ustanovljen poslije Drugog svjetskog rata na kejnzijanskom učenju o upravljanju makroekonomijom u cilju stabilizacije globalne ekonomije, dao je državama istaknutu ulogu. Iz perspektive ovog narativa jedino snažna država blagostanja može garantirati socijalnu sigurnost i pomoći ljudima koji su propali kroz pukotine tržišne ekonomije.
Bretton Woods je promjenio i shvatanje odnosa lokalnih i globalnih interesa. Svjetska ekonomija razvijana na modelu plitke integracije podređena je ciljevima pune zaposlenosti i izgradnje pravičnijeg društva. Zahvaljujući kontroliranom kretanju kapitala i popustljivom režimu međunarodne trgovine države su mogle razvijati društvene i ekonomske institucije u skladu sa svojim osobenim preferencijama i potrebama.
Narativ neoliberalne hiperglobalizacije, koji postaje dominantan 90-ih godina 20. stoljeća, uvodi kao prioritete duboku ekonomsku integraciju i slobodan protok novca i na više načina predstavlja povratak narativu zlatnog standarda i vjeri u blagotvorno djelovanje samoregulirajućih tržišta. Ovaj narativ takođe predviđa i važnu ulogu države: njen zadatak je da nameće pravila koja će svijet učiniti sigurnijim mjestom za velike korporacije i banke.
Zagovornici neoliberalnog narativa su vjerovali da će slobodna tržišta donijeti korist i van ekonomske sfere, da će ekonomska dobit proistekla iz hiperglobalizacije okončati međunarodne sukobe i ojačati demokratske snage širom svijeta, naročito u komunističkim zemljama kao što je Kina.
Narativ hiperglobalizacije ne poriče značaj društvene pravde, zaštite životne sredine i nacionalne sigurnosti, niti dovodi u pitanje odgovornost države za ostvarivanje tih ciljeva. Ali polazi od pretpostavke da se oni mogu ostvariti instrumentima i politikama koje se neće miješati u slobodu trgovine i kretanja kapitala. Drugim riječima, hoće i jare i pare. Ako su rezultati razočaravajući, kao što se i desilo, krivac neće biti hiperglobalizacija već odsustvo komplementarnih politika podrške u nekim drugim oblastima.
Hiperglobalizacija je u povlačenju od finansijske krize 2008. zato što nije uspjela prevladati svoje unutarnje kontradikcije. Države koje su nadležnosti za razvoj globalnog narativa prenijele na korporacije bile su preslabe da ih navedu da podrže socijalnu i ekološku agendu unutar svojih zemalja.
Svijet odustaje od hiperglobalizacije i krajnje je neizvjesno šta će je zamijeniti. Ekonomsko-politički okvir koji sam nazvao produktivizmom naglašava ulogu države u rješavanju problema nejednakosti, u pružanju usluga javnog zdravstva i tranziciji na čistu energiju. Postavljanjem tih zanemarenih ciljeva u prvi plan produktivizam potvrđuje unutrašnje političke prioritete, ne ugrožavajući pritom otvorenost svjetske ekonomije. Režim ustanovljen u Bretton Woodsu već je pokazao da politike koje podržavaju kohezivnu nacionalnu ekonomiju mogu istovremeno doprinositi promoviranju međunarodne trgovine i protoku kapitala na duži rok.
Druga paradigma u nastajanju može se opisati kao hiperrealizam, po tzv. realističkoj školi tumačenja međunarodnih odnosa. U ovom narativu ističe se geopolitičko rivalstvo Sjedinjenih Država i Kine i primjenjuje logika nultog zbira na ekonomske odnose između velikih sila. U hiperrealističkom okviru ekonomska međuzavisnost nije izvor obostrane koristi već oružje koje se može iskoristiti protiv neprijatelja, kao što su Sjedinjene Države učinile kada su kontrolom izvoza onemogućile da kineske kompanije pristupaju naprednim poluprovodničkim tehnologijama i opremi za proizvodnju.
Kojim putem će poći svjetska ekonomija zavisi od toga kakve će rezultate dati ovi konkurentski okviri ekonomskih politika. S obzirom na njihovo preklapanje u domenu trgovine, najvjerovatnije je da će u nekoliko narednih godina države usvojiti protekcionistički stav, vratiti proizvodne pogone u sopstvene granice i usvojiti industrijske politike kojima se promovišu napredne proizvodne tehnologije. Takođe je vjerovatno da će države birati zelene politike koje pogoduju domaćim proizvođačima, kao što je Zakon o smanjenju inflacije u Sjedinjenim Državama, ili uvoditi barijere na granicama, kao što čini Evropska unija kroz Mehanizam za prilagođavanje ugljenika na granicama. Takve politike istovremeno služe ciljevima domaće i spoljne političke agende.
Ipak, vjerovatno je da će geopolitički razlozi nadjačati sve ostale i osigurati pobjedu hiperrealističkog narativa. Još nije jasno hoće li fokus na podsticanje napredne proizvodnje koji sada dominira industrijskim politikama doprinjeti smanjivanju nejednakosti unutar pojedinačnih zemalja, s obzirom da će dobra radna mjesta budućnosti uglavnom biti u sektoru usluga koji nije od značaja za konkurentsko nadmetanje s Kinom.
Dopuštanjem da službe nacionalne sigurnosti preuzmu ekonomski narativ ugrožava se globalna stabilnost. Rezultat će biti sve opasniji svijet u kome će uvijek prisutna pretnja vojnog sukoba Sjedinjenih Država i Kine primoravati male države da biraju stranu u konfliktu koji nimalo ne služi njihovim interesima.
Imamo jedinstvenu priliku da ispravimo greške hiperglobalizacije i izgradimo jedan bolji međunarodni poredak na viziji zajedničkog prosperiteta. Ne smijemo dozvoliti velikim silama da proćerdaju takvu priliku.
(TBT, Project Syndicate)
