
Piše: Alain Gabon, thebosniatimes.ba
Na kraju svog nedavno objavljenog videa o kinesko-saudijsko-iranskom diplomatskom sporazumu, pronicljivi stručnjak za vanjsku politiku Muqtedar Khan pita može li ovaj napredak dovesti do same “deamerikanizacije Saudijske Arabije”.
Za kraljevstvo bi se moglo zaključiti da je već došlo do tačke s koje nema povratka. To, naravno, ne znači da su Saudijci voljni prekinuti svoje blisko savezništvo sa SAD-om jer bi takav potez bio najštetniji za saudijske interese.
Razmotrimo, međutim, ovu sekvencu iz prošle godine: prvo, američki predsjednik Joe Biden je glasno, javno i više puta obećao da će saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana učiniti globalnim “parijom” zbog atentata na novinara Jamala Khashoggija. Ali prilikom posjete prošle godine osmijesi, poštovanje, uljudnost nikoga nije podsjećalo na to. Tokom te posjete, Biden je u biti molio Bin Salmana da poveća proizvodnju nafte kako bi se pokušao boriti protiv američke i svjetske inflacije uzrokovane ruskom invazijom na Ukrajinu. Ne samo da je prijestolonasljednik odbio, nego je učinio upravo suprotno: Bin Salman je zapravo smanjio proizvodnju nafte za dva posto. To je bilo unatoč prijetnjama koje mu je Biden uputio ako Saudijci to učine.
Još jednom Biden nije učinio ništa, pa bi pri povratku kući osjećao sažaljenje, izgledajući blesavo, nemoćno i van svoje lige. Zatim je u oktobru došlo do žustre prepirke između Bidena i Bin Salmana s prijetnjama Nopec zakona od strane američkih članova Kongresa (kojim se ukida suvereni imunitet državama članicama naftnog kartela) i Bidenom koji je upozorio Saudijce na “posljedice” ako Opec+ smanji naftnu proizvodnju.
Da ovo dvostruko šamaranje bude još gore, budući da je Rusija dio Opec+, MBS je zapravo objektivno pomogao Putinu da dobije više prihoda od nafte kako bi financirao svoju “specijalnu vojnu operaciju” i ublažio učinke američkih sankcija, u vrijeme kada SAD su uključene u rat protiv njega.
Zatim je na opetovane i sve ogorčenije prijetnje Bidena, Saudijska Arabija odgovorila vrlo čvrstim i snažnim (iako ne i neprijateljskim) saopćenjima za javnost iz svoje ambasade da će uvijek svoje nacionalne interese staviti na prvo mjesto i da nikakav pritisak i prijetnje iz SAD-a ili bi ih bilo ko drugi mogao natjerati da odstupe od toga.
Ponižavajući poraz
Opet je Biden morao progutati svoj ponos. A sada ovo: tripartitni sporazum između Rijada i Teherana od 10. marta potpisan u Pekingu. Nije dovoljno naglašeno koliko je ovo težak i ponižavajući poraz za SAD.
Prvo, očito je Washington bio izostavljen iz ovih diplomatskih pregovora i nije imao ništa s tim.
Drugo, kao što Khan kaže u svom podcastu, ne samo da bi to moglo okončati iransku izolaciju i dodatno razbiti embargo na čijem su održavanju SAD tako naporno radile od Iranske revolucije i talačke krize 1979., nego su dvije sile koje su ga prekršile: a) Kina, sada glavni protivnik SAD-a u svijetu; b) Saudijska Arabija, njihov najveći saveznik (nakon Izraela) na Bliskom istoku.
To mora boljeti.
Treće, nije samo njegov glavni strateški protivnik taj koji zamjenjuje SAD kao glavni mirovni posrednik, već Peking to čini u onome što je uvijek je bilo američko dvorište, Bliski istok.
Četvrto, čini se da činjenica da je ovaj dogovor najavljen u Pekingu simbolizira pomak bliskoistočne vanjske politike i savezništva prema istoku, u nizu strateških prestrojavanja “azijskih zaokreta” i “pogleda na istok” (kako to naziva Iran).
Peto, i konačno, iz odnosa s javnošću, globalne slike i izvan toga, stvarnog gledišta mehke moći, ovo je apsolutno pogubno za SAD.
Diplomatski proboj i uspjeh Kine čini je još očiglednijom i okrutnijom u usporedbi s nizom velikih vanjskopolitičkih neuspjeha i poraza SAD-a posljednjih desteljeća. Njena nova aura kao glavnog i potpuno neočekivanog mirovnog posrednika samo dodatno naglašava gubitak utjecaja i nesposobnost samih SAD-a.
Kina kao mirotvorac
Još gore, Kina iz ovoga izlazi kao državna sila zainteresirana i sposobna donijeti mir, detant, normalizaciju i deeskalaciju. Dokazala je da je sposobna izvesti zapanjujuće diplomatske udare poput ovog s finoćom, upornošću, inteligencijom i agilnošću.
Kina sada izgleda kao briljantni mirotvorac, dok SAD izgledaju kao ratni huškači kakve su zapravo oduvijek i bile.
Xi je u službenom američkom diskursu predstavljen kao problem, nešto čega bi se svijet trebao bojati. Ipak, nakon ovog nedavnog otkrića, čovjek se pita ko izgleda kao pravi problem na Bliskom istoku ili drugdje.
Xijevi nedavni govori i kineski strateški dokumenti jasno pokazuju da je ova diplomatska operacija samo početak tekućih napora da se Kina pretvori u glavnog međunarodnog posrednika.
Započelo je na globalnom jugu – uključujući Afriku – a sada se vjerojatno širi na Evropu i rat Rusije i Ukrajine, s nedavnim trodnevnim posjetom kineskog predsjednika kako bi se sastao s Vladimirom Putinom. Xi je samuvjereno poručio ruskom predsjedniku: “Sada se događaju promjene koje se nisu dogodile 100 godina. Skupa ih pokrećemo.”
Kina je u tome dugoročno, a Xi je jasno dao do znanja da želi proširiti svoje usluge na bilo koga kako bi pomogao u rješavanju drugih sukoba.
Izmičući američkoj kontroli
Pitanje može li Saudijska Arabija proći kroz “deamerikanizaciju” svoje zemlje može se proširiti na cijelu regiju Bliskog istoka. Kao i ostatak svijeta, s iznimkom EU-a, te se države konačno izvlače iz američke kontrole i dominacije, čak i ako to znači uspostavljanje taktičkih partnerstava s autoritarnim režimima poput Kine.
Bliski istok je zapravo već ušao u dosta deamerikaniziranu eru – eru fluktuirajućih, realističnih, pragmatičnih, fluidnih, radikalno otvorenih i prilično nepredvidivih hibridnih saveza kako bi sebi dao više prostora za manevriranje i više opcija za dobrobit suverenitet.
Sljedeći pomaci u tom smjeru već se planiraju i naziru se. Na primjer, i Saudijska Arabija i Iran žele se pridružiti BRICS skupini, dok je Saudijska Arabija podnijela zahtjev za članstvo u Šangajskoj organizaciji za suradnju gdje je Iran već država promatrač.
Ali odgovor na pitanje “deamerikanizacije” dat će, možda uskoro, jedan ultimativni test: hoće li Saudijska Arabija i drugi proizvođači nafte nakon nje trgovati u nekoj drugoj valuti osim dolara. Tek tada bi došlo do istinske revolucije i onoga što su promatrači nazvali “nuklearna opcija” (protiv SAD-a).
I nije iznenađujuće da Saudijska Arabija, koju gura sama Kina i mnogi drugi koji bi voljeli da se to dogodi, zapravo razmatra ovo.
S obzirom na to da je dolarizacija globalnog energetskog tržišta uvijek bila okosnica američke dominacije nad samom svjetskom ekonomijom, ovo bi doista bila nuklearna eksplozija.
A to sada može biti samo pitanje vremena, možda samo nekoliko godina.
(TBT, MEE)






