Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Sve se bojim da glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u prijedorskom naselju Kozarac hafiz Amir efendija Mahić, kome sprski mediji imputiraju da je „Svetom Savi pripisao fašizam, a Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) sektaštvo“,citirao moju kolumnu objavljenu na 7. januara,dakle na prvaoslavni Bođić, koju sam temaktski posvetio sprsko-bošnjačkim odnosima ustvrdivši da je „rješenje srpsko-bošnjačkih odnosa je conditio sine qua non u rješavanju balkanske, pa možda i evropske političke i ekonomske krize!“
SVETOSAVLJE JESTE SEKTA
U toj kolumni sam citirao savremenog crnogorskog pisca Miodraga Popovića koji s pravom ističe „da Srbi, ustvari, i nisu hrišćani, pravoslavci, već više sljedbenici „svetosavske“ sekte, što u bitnome određuje njihove odnose prema ostalim narodima na Balkanu koji ne slijede tu sektu, odnosno koji su na udaru hegemonskih ciljeva te sekte. Te ciljeve je označio Vuk Stefanović Karadžić kada je Srbima proglasio sve koji govore „srpskim jezikom“, od granice Karlobag-Virovitica na zapadu do istočne granice, sve do Kosova, Bugarske, pa čak i dijelova Makedonije.
Sve što sam mogao pročitati u svezi sa inkriminiranomhutbom efendije Mahića ne odudara od Popovićevih shvatanja svetosavlja kao sekte.
A mentalitet koji stoji iza tih ciljeva opisali su svi važniji historičari koji se bave historijom ovog naroda: Jireček, Đorđević, Ćorović… Ovaj posljednji, govoreći o upadima Slovena u Vizantijsko carstvo sredinom VI.stoljeća, o tome mentalitetu piše:
„Ovaj slovenski pohod opisan je kao jezovito delo klanja i mrcvarenja, ravno hunskim krvološtvima, i potire potpuno onu staru romantičarsku sliku o pitomosti i miroljubivosti starih Slovena… Iza njih su kao svirep trag ostajale lešine poubijanih bez obzira na godine, i to posmicanih ne mačem ili strelom, nego nabijenih na kolje ili premlaćenih po glavi, pošto bi nesrećnicima ruke ili noge bile sputane među četiri daske u procep. Druge su, ne mogavši ih sa sobom uz mnogu stoku povesti kućama, ugonili u njihove staje i tamo ih sve zajedno spaljivali. U svoju zemlju poveli su roblja na desetine hiljada… Još pre ovog poziva Bajan (vladar Obra – op.a.) je bio pozvao slovenske poglavice i vođu im Davrentija da ga priznaju za vrhovnog gospodara i da mu plaćaju danak. Sloveni su dali kratak odgovor: ‘Koji je to čovek što se greje sunčevim zracima koji će učiniti da se pokorimo? Ta mi smo se naučili da vladamo tuđom a ne drugi našom zemljom…’“ (Istorija Srba, Podgorica, Oktoih…, 2005., str. 14 i 21).
Prma naprijed navedenim izvorima efendija Mahić nije ništa novo mogao reči a da bi se to moglo kvalificirati govorom mržnje kako to predstavljaju sprsko-hrvatski naiconalističko-režimski mediji pod kontrolom Milorada Dodika i Dragana Čovića.
To što je reis Husein efednija Kvazović uzeo u zaštitu imama iz Kozarca je sasvim opravdan čin iz više razloga, a posebno stoga što je napad na njega odraz politike progona zbog slobode govora poznat iz komunističkih vremena kao „verbalni delikt“.
PROZIRNI POLITIČKI MOTIVI
Ovu, u najmanju ruku eskapadu imama Mahića Dodik je iskoritio za napad na reisa Kavazovića iz vrlo prozirnih političkih motiva. On je osjetio da jezločudna politika Pravoslavne crkve raskrinakana na globalnom planu, zbog ruske invazije na Ukrajini, te da više sprski nacionalisti neće moći zapadu „prodavati maglu“ kako rade za njih „prljav posao“ boreći se protiv islamskog radikalizma i terorizma. Potom je osjetio da se srpsko-bošnjački odnosi, bez obzira na jezive zločine, otopljavaju kako u Bosni, takoi u Srbiji, što potkopava njegove mraćne vizije o dominaciji svetosavlja na Balkanu,te ovakvim zastrašivanjem i konfrontacijom sa Resiul-ulemom taj proces želi bar odgoditi.
Stoga je slučaj imama Mahića veoma poučan za sve imame, odnosno pripadnike Islamske zajednice u Bosni, Srbbiji i Crnoj Gori. Naime, imami mogu izvuči pouku kakva ih sudbina čeka ukoliko bi slijedili neke sektaške i poltronske politike bošnjačkih stranaka i vezali se za srpske voždove. Treba li podjećati da je prije nekoliko godina bila vrlo aktuelna ideja o formiranju Islamske zajednice u tzv. Republici Srpskoj. Čak je Dodik bio poduzeo neke korake u tompravcu. Tu ideju su promicali i agitirali neki imami iz Beograda. Kao što je poznato još uvijek imamo razbijenu Islamsku zajednicu u Srbiji, odnosno Sandžaku, a ni odnosi između islamskih vjerskih poglavara koji stoluju u Podgorici, Navom Pazaru i Beogradu su veoma loši.
Zbog plime islamofobije u Evropi, pa i pogorašanja odnosa Bošnjaka i Hrvata, koje je prilično zatrovao hrvatski predsjednik Zoran Milanović, imamima u zemljama Evropske unije nisu ništa u boljem položaju, niti imaju bolje međusobne odnose.
Bosanski Muslimani su „razoružani“ u Daytonu i nemaju instrumente u svojim rukama da bi se susprostavaili svojim otvorenim neprijateljima kakav je Milorad Dodik. On je svjestan toga pa sebi može priuštiti zadovoljstvo da ih ponižava i vrijeđa kao bespomoćne žrtve slaveći njihove zločince. Hudi muslimani mogu samo činiti bed-dovu i proklinjati takve. E, da bi im dova bila kabul, prije nego podignu ruke prema nebesima, moraju učiniti bar jedan ispravan korak ka jedinstvu. Taj korak, kako i dolikuje, moraju učinit njihovi imami prije njih. Taj put bi ih doveo da već u narednim mjesecima dođe do uzajamnih posjeta vjerskih prvaka, reisova i muftija, i to u Sarajevu, i otklanjanja svih nesporazuma koji su opterećivali odnose između Rijaseta, muftiluka i džemata, kako u regionu tako diljem dijapsore.
I nikako nije problem imama samo izvan Sarajeva, odnosno tamo gdje su muslimani manjina. U post-komunizmu se politika Bosanskih Muslimana suočava sa imputiranjem lažne islamizacije, posebno sarajevskim post-komunističkim pozelitisčkim medijima. To zaslužuje poseban osvrt kojim bi se dokazalo da svi oni kojim nam imputiraju islamizaciju rade na svojevrsnoj „kristjanizaciji“ Bosanskih Muslimana.
(TBT)
