Piše: Harriet Rix, thebsonaitimes.ba
Jedan od meni najupečatljivijih prizora zemljotresa u Turskoj bila je srušena tvrđava u Gaziantepu, njeni ogromni kameni blokovi skotrljani niz snežne padine na popločanu ulicu koja je okružuje. Za razliku od mnogih scena iz Turske ova nije tragična, ali govori o težini takvih događaja u ljudskoj historiji. Utvrđenje je drevno: prvi put su ga naselili Hetiti pre 4.000 godina, a koristili su ga Persijanci, Grci i Rimljani. Tvrđava na vrhu je svjedok mnogih borbi za vlast. Obnovio ju je Justinijan u 6. stoljeću, Seldžuci su je 1070. ponovo izgradili, a posljednji put je obnavljana 2016. u vrijeme kada sam živjela u Gaziantepu. Sačuvala sam mutnu fotografiju tvrđave pod snijegom prekrivenu plavim ciradama. Sada je sve to srušeno.
Sjetila sam se vojnika od plastike u hodnicima zamka koji su bili dio izložbe o francusko-turskom ratu 1920-21. Nakon sticanja nezavisnosti Antep je preimenovan u Gaziantep (veteranski Antep), a grad Maraš koji se nalazi 70 kilometara sjeveroistočno postao je Kahramanmaraš (herojski Maraš). Plastični vojnici sada su vjerovatno negdje smrskani pod ruševinama.
Prije nekoliko godina polovinu stanovništva Gaziantepa činile su izbjeglice iz Iraka i Sirije. Pričalo se da je grad kao Kazablanka: pun izbjeglica, novinara, biznismena u prolazu, na putu ka nekom drugom cilju. To nije sasvim tačno. Ima dosta ljudi rođenih u Gaziantepu koji žele tamo ostati, kao i mnogo drugih koji su u njemu našli novi dom. Živjela sam na 11. spratu novogradnje naspram porodice sunitskih Arapa iz Mosula, koji su se bavili izradom presvlaka za sjedišta u kolima od skaja. Ne znam da li je ta zgrada pošteđena u ovom zemljotresu. Na slikama srušenog grada ne razaznajem skoro ništa.
Moji drugi susjedi bili su Turci iz Gaziantepa, zakleti kemalisti, čija porodica generacijama živi tu. Nekada su proizvodili svilu i pamuk, pa gume, ali su zemljište na kome su bile njihove fabrike i drvoredi pistaća morali ustupiti za širenje grada.
Gaziantep leži u kotlini među brdima koja su dugo ometala njegov razvoj. Oko starog gradskog jezgra od kamenih kuća 60-ih godina prošlog stoljeća nikli su prvi betonski stambeni blokovi. Od 2000-ih grad se pružio niz ravnicu u iznenadnom naletu razvoja, sa sve višim zgradama koje vire iznad oblaka smoga.
Prošlog maja sam se vratila u Gaziantep u potrazi za endemskim vrstama divljih perunika i lala vozeći do Kahramanmaraša. Novogradnja je pokrila mnoga staništa ovih biljaka, a ako nisu poštovani građevinski propisi uvedeni poslije zemljotresa u Izmitu 1999, biće i mnogo stradalih ljudi.
Prodavačica iz radnje preko puta moje zgrade jednom mi se požalila na svoju kuću. Imala je samo dva sprata, rekla je; voljela bi da živi visoko, da ima više sunca, čistiji zrak, možda balkon. Pitala me je šta radim, da li sam udata. Rekla sam joj da studiram osmansku historiju. „Treba otići do starog grada da probaš katmer“, pecivo sa pistaćima i kremom od bivoljeg mijleka. U gradu postoji jaka tradicija kolektivne ishrane: spremate piletinu u lokalnoj pekari jer ima bolju rernu; svim kućama u komšiluku svakodnevno se dostavlja svež hleb. Sada je tviter preplavljen porukama pekara koji su nastavili raditi, nudeći somune i hljeb porodicama koje se smrzavaju na otvorenom.
Dok se nižu naknadni potresi, a broj poginulih raste u hiljadama, mnogi od preživjelih kampuju u parkovima na snijegu ili spavaju u svojim kolima. Neke porodice su se sklonile u čvršće poslovne zgrade. Putevi su zakrčeni rekom automobila ka selima u unutrašnjosti i gradovima koji su manje stradali. Ali zidovi su pucali čak i u dalekom Erbilu. Vožnja do sigurnosti je duga.
Za neke ljude iz pograničnog Gaziantepa, stalno na meti projektila iz Sirije, ovo je drugi ili treći put da ostaju bez krova nad glavom. Osmanski putopisac iz 17. stoljeća Evlija Čelebija nazvao je Gaziantep „crvenim makom Arabistana“. Grad je u osmansko doba bio blisko povezan sa Alepom, pa je za milione izbjeglica koje od 2011. pristižu iz Sirije on nešto najbliže domu. Kao i u Alepu, u starom jezgru Gaziantepa kuće imaju unutrašnja dvorišta sa bazenima, fontanama, čempresima i žbunovima hibiskusa. Na ulazima su duboko uvučena metalna vrata sa ugraviranim cvijećem i pticama, dok su na tavanicama oslikane arabeske, prizori izrezbareni u drvetu i molitve na jermenskom.
Džamija Iki Šerefeli prvobitno je sagrađena u 14. ili 15. stoljeću kao derviška loža. Svoj naziv duguje minaretu sa dva (iki) balkona. Sada se toranj urušio i smrskao dio kupole. Ne znam šta je bilo sa hanovima, svratištima za trgovce na putu svile. Ili sa crkvom svetog Bedrosa (Petar na jermenskom) davno pretvorenom u dom kulture. Moguće je da ove jake kamene građevine, napravljene od havara krečnjaka i crnog bazalta, nisu pale. Ne znam ni da li su se urušili kabalti, kameni svodovi nad ulicama starog grada. I ako jesu hoće li biti obnovljeni. Koliko tragova prošlosti će ostati pod ruševinama?
(TBT, London Review of Books)
