Piše: Nina L. Khrushcheva, thebosniatimes.ba
Rusija možda više nije totalitarno društvo kojim je vladao moj pradjeda Nikita Hruščov prije šest decenija, ali se totalitarizam zadržao u njenoj DNK. Kremlj i dalje izmišlja sopstvenu realnost, ma koliko ona bila apsurdna ili nemoguća, i zahtjeva od ljudi da u nju vjeruju.
„Specijalna vojna operacija“ predsjednika Vladimira Putina u Rusiji 2022. figurira kao uspostavljanje mira, slično onome kako je rat mir u Okeaniji Orwelove 1984. Invazija na Ukrajinu 24. februara prošle godine nije izazvala zabrinutost ruske urbane srednje klase, koja je nastavila da se zabavlja kao da je 2004 – godina u kojoj je Putinov ekonomski bum bio na vrhuncu, zahvaljujući nafti i gasu – dok su ruski tenkovi ulazili u Čečeniju.
Bilo je teško gledati nadrealni lažni mir u Rusiji tokom prvih 6 mjeseci invazije. Dok je Ukrajina – domovina većeg dijela moje porodice i zemlja izuzetne ljepote – bila nemilosrdno bombardirana, njen glavni grad opkoljen, a njeni građani primorani napustiti svoje domove, bilo da nađu utočište u inostranstvu ili da se bore za svoju zemlju, ruski građani su se pravili da se ništa ne dešava.
Sankcije su donekle pogodile stanovnike Moskve i Sankt Peterburga. Uvozna roba je nestala sa rafova i mnogi zapadni biznisi su napustili Rusiju. Ali ruski građani i dalje imaju dovoljno stvari koje su stekli u decenijama poslije raspada Sovjetskog Saveza. Rat je za njih negdje drugdje. Nasilje koje se odvija u komšiluku je previše trivijalno, ili možda previše važno, da bi oni o tome mnogo razmišljali. Neka se za to pobrine Putin, kao što o svemu brine. Ne vide zlo, ne čuju zlo, ne govore ništa.
Da se ljudi sa zapada ne bi osjetili superiorno, podsjetimo da su zapadna društva u sličnoj konzumerističkoj omamljenosti prespavala nebrojene sukobe, zločine i nedoličnosti počinjene kod kuće i u inostranstvu. Mnogi birači u zapadnim demokratijama sa svojim liderima rado sklapaju moralno bankrotirane pogodbe slične ovoj u Rusiji.
Većina Amerikanaca je nije odupirala dok je Donald Trump lagao, davao rasističke i antisemitske izjave, širio svoje poslove i korumpirao ministarstvo pravde. Na kraju je jedva iseljen iz Bijele kuće. Komisija Predstavničkog doma vodi istragu o njegovoj umiješanosti u pobunu 6. januara 2021. na Kapitolu.
Ali Trump je zadržao jaku podršku velikog dijela Amerikanaca, uključujući i rukovodstvo Republikanske partije. Razlog je jednostavan: imenovao je troje desničarskih sudija Vrhovnog suda (koji poništavaju presedane uključujući i pola veka staru odluku o legalizaciji abortusa), deregulirao legislativu u interesu biznisa i smanjio poreze za bogate.
I Britanci su dozvolili da bivši premijer Boris Johnson ne odgovara za lukrativne ugovore koje je država sklapala sa njegovim drugarima i za zaobilaženje parlamenta pri donošenju važnih odluka. Mnogima je jedino bio bitan brexit.
U Poljskoj je vlada Stranke zakona i pravde Jaroslava Kačinskog potčinila pravosuđe i većinu medija, dok je izdašnim subvencijama kupila podaničku podršku ruralnih i siromašnih birača.
Transakcioni karakter vladavine je sve izraženiji u zapadnim društvima – koja sve više naginju autoritarnosti.
Svoje glasove dajemo da bismo unaprijedili interese i vrijednosti svog plemena, a ne za dobrobit svoje zemlje ili svijeta. U zamjenu za ispunjavanje zahtjeva birača – finansijskih, vjerskih, ideoloških ili nekih drugih – lideri dobijaju našu dozvolu da pogaze etičke norme i principe demokratije.
Ljudi poput Trumpa i Putina razumiju duh vremena, povlađuju materijalističkim željama ljudi i podstiču njihove strahove. Trump je demonizirao latinoameričke imigrante, a Putinu je postojanje transrodnih i nebinarnih ljudi poslužilo kao opravdanje za rat protiv Ukrajine, za koji on tvrdi da je neophodan otpor „diktaturi zapadnih elita“ koje su se odrekle „kršćanske vjere i tradicionalnih vrijednosti“.
Mržnja prema manjinama je moćno političko oružje. Poslije Jozefa Gebelsa malo ko ga je koristio tako efikasno.
Velika prednost populista je u tome što je njihova pogodba sa biračima fluidna. Ako njihova politička baza padne pod uticaj novog narativa ili usvoji novi ideološki cilj, naprosto će promijeniti stav i tvrditi da su ga prvi zastupali. Svako ko ukaže na tu protivriječnost pripadnik je „lažljive i korumpirane medijske elite“.
Rat u Ukrajini je dobar primjer. Na početku su Trumpovi lojalisti naklonjeni Putinu – s izuzetkom nekih komentatora sa Fox Newsa kao što je Tucker Carlson – uglavnom ćutali. Trump je ipak obznanio da se protivi ruskoj invaziji, svjestan da je većina Amerikanaca smatra varvarskim činom.
Danas Amerikanci još uvek hvale herojstvo Ukrajinaca, ali više nisu tako spremni pomoći im. Mnogi republikanci sada govore da američka pomoć Ukrajini košta previše. Trumpov slogan „Amerika na prvom mestu“ – što zapravo znači „samo Amerika“ – i dalje je privlačan.
Čini se da se ruska srednja klasa konačno budi iz moralnog drijemeža u vezi sa Ukrajinom i to zbog realne prijetnje da njihovi sinovi, očevi i braća budu regrutirani, a ne zbog patnji Ukrajinaca. Ali to neće biti od velike pomoći ako veliki broj američkih republikanaca uskrati svoju podršku Ukrajini.
Društveni ugovor je podrazumijevani dogovor svih članova društva da se pridržavaju određenih pravila i normi u zamjenu za zajedničku korist. Ali populisti više vole pogodbu zasnovanu na isključivanju i tribalizmu, zbog čega i biraju Putina za svoj uzor.
Možda neke iznenađuje to što je Putin prepoznao mogućnosti ovakvog modela vlasti, jer on nije nikakav intelektualni gigant. Nije ni Trump. Možda je to najpodmukliji aspekt populističkog društvenog ugovora pod kojim mnogi od nas danas žive: on nije zasnovan na dubokim idejama, već na strahu, poniženju i otuđenju. To je osnova svake tiranije i preduvjet svakog osvajačkog rata.
(TBT, Project Syndicate)






