Piše: Andrew Hammond, thebosniatimes.ba
Politolozi i medijski komentatori dugo su razmišljali o tome zašto je autoritarnost obilježje muslimanskih društava, sugerirajući da je islam, kako god definiran, inherentno sklon tiraniji i netoleranciji. Argument je uvijek bio lažan u smislu da je autoritarizam bio obilježje većine dijelova svijeta, bez ičega što ga je ograničavalo samo na muslimane – kao i da je varijacija poniznog hvalisanja, jer održava poznati diskurs Zapada kao svjetski model napretka.
Ali također propušta poentu koja je već neko vrijeme bila očigledna nekim povjesničarima globalnog juga: da je ishitreno uništenje islamskog pravnog sistema pod pritiskom zapadnog imperija doprinijelo više od bilo čega drugog u stvaranju despotskih režima koji haraju Bliskim istokom do danas.
Suprotno uvriježenom mišljenju, islamski vjerski autoriteti stoljećima su služili kao kontrola moći vladara, bili oni sultan, kediv ili dej. Ova zaštitnička funkcija koju je vršila ulema kao suci, muftije i propovjednici bila je posebna značajka islamskog modela vladavine, u kojem je vladar ostao “vrhu društvene ljestvice”, kako su to napisali autori Patricia Crone i Martin Hinds u „Božjem halifi“.
U kasnom 19. i ranom 20. stoljeću, postojao je intenzivan pritisak Zapada da se smanji utjecaj uleme na temelju teorije prosvjetiteljstva da sve što se smatra religioznim mora biti protjerano iz javne sfere. Domena šerijatskih sudova stalno se smanjivala, a obrazovni i drugi prerogativi uleme bili su ukinuti, osim u povlaštenim zemljama poput Saudijske Arabije.
Popunjavanje vakuuma
Ali moć političkih vladara koji su kontrolirali vojske i poreze samo se proširila – ne samo kroz ovu deislamizaciju društva, već i putem novog foruma za pregovaranje odnosa s različitim društvenim klasama: parlamenta. Ustavotvorne skupštine različitih oblika i trajanja počele su u Tunisu 1861., Istanbulu 1876. i Kairu 1923., i dok su isprva viđene kao prijetnja, vladajuće su elite ubrzo smislile kako njima manipulirati.
Postavljajući neučinkovite izazove ovoj transformaciji, ulema i njihovi pristaše rijetko su nalazili vremena da se povuku i teoretiziraju o tome što se događalo s oblikom države kroz modernu demontažu islamskog sistema.
Jedan takav rijedak slučaj je onaj Mustafe Sabrija, posljednjeg osamskog šejhul-ilama koji je pobjegao iz Turske 1922. nakon što nije uspio zaustaviti uspon sekularnog nacionalizma od strane mladoturske revolucije 1908., ali koji je svoja posljednja desetljeća proveo u izbjeglištvu promatrajući napredak istih ideja u Egiptu.
Pišući 1940-ih, Sabri je rekao da se muslimanske vlade žele osloboditi islamskog pravosudnog sistema i nadzora uleme jednostavno kako bi nametnule svoje naloge uz samo površna ograničenja parlamentarne demokratije. Rezultat bi, predvidio je, bili militaristički režimi nadzora u kojima je “vjera i sve ostalo pod apsolutnom vlašću vlade”.
Sabri je tvrdio da dok je evropsko pozitivno pravo bilo korpus u razvoju koji se mijenjao u skladu s društvenim i ekonomskim uvjetima, u muslimanskim društvima, njegovo nametanje – popunjavanje vakuuma ostavljenog detronizacijom islamskog sistema – bilo je samo još jedna poluga u rukama tiranskih vladara .
Sabrijeva kritika, prvi put objavljena 1943., a zatim ponovno 1949., došla je u vrijeme kada je fenomen vojnih kasta koji su državnim udarima preuzeli vlast tek bio u uzletu, prvo u Siriji 1949., Egiptu 1952. i Turskoj 1960.
Represivni sistemi
Njemački politički teoretičar Carl Schmitt također se borio s teškim položajem moderne države nakon povijesnog smanjenja vjerske i monarhijske moći. Tokom weimarskog razdoblja tvrdio je u Politische Theologie i drugim djelima da je njemačka ustavna demokratija toliko slaba da su osobe koje djeluju u ime države morale uskočiti, zahtijevajući iznimne ovlasti da je spase od kolapsa.
Iznimna je moć obilježje političke arene Bliskog istoka još od razdoblja dekolonizacije, reducirajući izabrane skupštine na tijela koja se ne priznaju. Egipat je koristio izvanredne zakone kako bi formalizirao goleme sigurnosne ovlasti države veći dio razdoblja od 1958., dok je turski sistem vojnog tutorstva često svrgavao izabrane vlade sve dok ga nije srušio AKP pod vodstvom Recepa Tayyipa Erdogana, dok je još bio predsjednik miljenik zapadnih tutora.
Umjesto ad hoc osude diktatura i policijskih država od strane poput Thomasa Friedmana u zapadnim medijima, svaka detaljna povijesna analiza treba se usredotočiti na brzo otpuštanje jednog sistema i njegovu zamjenu drugim u sjeni evropske moći.
Zapadna sprega s mnogim od tih autoritarnih režima postala je još zlokobnija posljednjih godina. Ustanci Arapskog proljeća u početku su bili masovni pokret za ispravljanje deformiranih država koje su tako brutalno vladale nad milionima ljudi, ali sada su drakonski zakoni i tehnologije nadzora stvorili na Bliskom istoku nedvojbeno najrepresivnije zemlje na svijetu.
U tim Frankensteinovim državama, živom utjelovljenju panoptikuma društvenog teoretičara iz 18. stoljeća Jeremyja Benthama, moto za preživljavanje u ovoj fazi je samo šutjeti i konzumirati – i ostaviti zapadne komentatore da vrte svoje gluposti o izgubljenoj nadi za muslimansku demokratiju.
(TBT, MEE)
