Piše: Faisal Hanif, thebosniatimes.ba
„Šala” i “zafrkancija” pridjevi su za koje je komisija Britanskog nogometnog saveza (FA) zaključila da najbolje pristaju ponašanju Johna Yemsa. Bivši trener Crawley Towna proglašen je krivim za desetak slučajeva korištenja rasističkog i diskriminirajućeg jezika prema igračima. Ipak, panel je rekao da Yems nije “svjesni rasist”.
U saopćenju objavljenom nakon odluke panela, FA je rekao da “aktivno razmatra svoje pravne mogućnosti”. FA ima pravo žalbe na kaznu koju je vijeće dodijelilo Yemsu.
Popis Yemsovih komentara pokazuje kako je bivši menadžer napadao crne i muslimanske igrače stereotipima i uvredljivim jezikom. Na predrasude prema crnim igračima u nogometu ponekad se gleda kao na relikt prošlosti, ali one traju do danas, što dokazuje reakcija protiv tri mlada crna igrača koji su promašili jedanaesterce u finalu Eura 2020. – ili slabašne sankcije izrečene klubovima i navijači koji su zlostavljali igrače rasističkim uvredama ili postupcima.
Još jedan trag o tome zašto se Yems mogao smatrati “nesvjesnim rasistom” je jezik koji je koristio protiv muslimanskih igrača, uspoređujući ih s bombašima i teroristima. Obično bi se takav jezik smatrao islamofobičnim, definiran od strane Svestranačke parlamentarne skupine za britanske muslimane kao “vrsta rasizma koja cilja na izražavanje muslimanstva ili percipiranog muslimanstva”. Sugeriranje da bi irački mladi igrač mogao dići stadion u zrak, kao što je Yems učinio, sasvim bi odgovaralo.
Ali definicija organuzacije, koju podržava niz muslimanskih organizacija, nije usvojena od strane konzervativne vlade u Britaniji. Umjesto toga, torijevci su redovito povlađivali islamofobima kao strategiji za osvajanje glasova i stjecanje naklonosti. Njihovo odbijanje da vide rasizam protiv muslimana kao problem na razini drugih predrasuda omogućilo je široko rasprostranjeno uvjerenje da su muslimani poštena igra.
Kad je barunica Sayeeda Warsi prije deset godina govorila o tome da je islamofobija prošla test za večerom, malo ko je mogao pomisliti da je nogomet njome zaražen. Ali dok islamofobija – ili njezino prihvaćanje – može biti vođena s vrha, ona ne dolazi uvijek odakle se očekuje.
Korupcija iz temelja
Specijalista za ovu temu je pisao o tome kako islamofobija i rasizam truju nogomet od baze naviše. Menadžeri i treneri mladih diljem zemlje mogu prenijeti primjere kako su njihovo dragocjeno vrijeme i energija oduzeti suprotstavljanjem rasizmu prema njihovim timovima.
Saki Iqbal, viši stručnjak u Nacionalnoj zdravstvenoj službi i volonterski nogometni trener, rekao je za Middle East Eye kako se zbog rasističkog incidenta borio s optužbama za nedolično ponašanje. Unatoč tome što je protivnički igrač više puta psovao “Paki”, što je dovelo do izravnog utvrđivanja rasizma od strane komisije Nogometnog saveza okruga Lancashire, naknadna žalba prikazala je glavni problem kao Iqbalova odluka da prekine utakmicu.
Ova situacija dovela je do toga da je Iqbal morao opetovano proživljavati to iskustvo. Iako je na kraju dobio slučaj, tvrdi da mu je incident otvorio oči o tome kako se vratnice pomiču kada je rasizam usmjeren prema crncima ili muslimanima.
“Očekuje se da to jednostavno prihvatimo, a nažalost postoji liberalni način razmišljanja koji opravdava rasizam floskulama ‘ne dopustite rasistima da pobijede’ itd.,” rekao je Iqbal. “Kako bi bilo da ih izazovete, tako da mladi igrači poput onih koje treniram rano znaju da je pravda na njihovoj strani ako ih se zlostavlja.”
Iqbal, veliki obožavatelj nogometa, također se osvrnuo na nedavno izvještavanje o Svjetskom prvenstvu u Kataru, za koje vjeruje da je pokazalo rašireni prezir prema nezapadnim kulturama, posebice islamu. Nije usamljen u svom uvjerenju: odbojnost koju su zapadni mediji izrazili prema prventsvu u Kataru nije se zaustavila na optužbama za kršenje ljudskih prava, već je ukazala na golemi civilizacijski klin između Zapada i “ostatka”.
Predrasude protiv Katara
Nemilosrdna kampanja protiv Katara, koja se uglavnom vodila u medijima, uključivala je jedva uvjerljive horor priče o tome što zapadnjački navijači mogu očekivati u arapskoj naciji. Kako je prvenstvo odmicalo i pokazalo se da su se navijačice zapravo osjećale sigurnije na stadionima u Dohi nego na londonskim, s alkoholom označenim kao mogući glavni pokretač huliganizma diljem Europe, izvještavanje je – uz neke značajne iznimke – gotovo uvijek dolazilo s rezervom.
Istraživanje Centra za praćenje medija otkrilo je brojne primjere toga, gdje su postupci kao što je doček gostiju viđeni kao suprotni tradicionalnim muslimanskim vrijednostima, ili gdje je – unatoč tome što je rangiran kao najsigurnija zemlja na svijetu – Katar označen kao nesiguran, možda kao poigrati se zloglasnom teorijom zavjere o muslimanskim “zabranjenim zonama” (šifra za mjesta gdje novinari i komentatori ne vole posjećivati).
To nisu bile predrasude samo manjine. Bivši igrač poznat po skokovima u vodu tokom svoje karijere samouvjereno je tvrdio da su Iranci imali kulturološke predispozicije za varanje na nogometnim utakmicama. Uobičajeno odgovorne publikacije pridružile su se histeriji, ismijavajući katarske stručnjake koji su ismijavali gestu njemačkog tima s rukom na ustima za “ljudska prava”, dok su ignorirali njemačke navijače koji su katarske navijače koji su držali plakate njemačkog muslimanskog igrača Mesuta Ozila nazivali “talibanima” .
Dnevni red je bio transparentan, na što je ukazao proslavljeni sportski novinar David Walsh, koji je napisao da je s jednog londonskog deska stigla poruka da se “dobre” priče o Svjetskom prvenstvu ne žele. Ovo je također nagovijestilo još jedan problem: da su čak i oni koji se inače smatraju saveznicima u borbi protiv islamofobije zagriženi sudionici kada promiču vlastitu liberalnu ideologiju.
(TBT, MEE)
