Piše: Yehia Hamed, thebosniatimes.ba
Još 2019. Godine pisao sam kako će, s obzirom na tadašnji tok, Egipat uskoro biti suočen s bankrotom i nemogućnošću države da pruži osnovne usluge svojim građanima. Ovo gledište osporili su neki koji su vjerovali da Egipat prolazi kroz značajan razvoj. Munarodni su fondovi nastavili ulagati u infrastrukturu egipatske vlade, a MMF je nastavio nuditi u suštini bezuvjetnu podršku.
Ali u posljednja tri mjeseca, egipatska funta je uzdrmana, strana valuta je nedostupna većini uvoznika, a troškovi života rastu. Prema jednoj procjeni inflacija je bila neodrživih 88 posto.
Ukupni dug Egipta porastao je za 93 posto u samo pet godina, a očekuje se da će se servisiranje duga povećati za 62 posto od finansijske godine 2020/2021. do 2023/2024. U budžetu 2022/2023, dug je činio skoro 50 posto rashoda. Drugim riječima, Egipat se zadužuje samo da bi preživio i jedini način da ispuni te dužničke obaveze je da se još više zadužuje.
Čak i u okviru limita kojih djeluje egipatski parlament, jasno je da je problem u nedostatku plana. Prema komentarima jednog poslanika, “Vlada nema viziju kako da se prestane zaduživati, ili ograničiti upotrebu zaduživanja kako bi zatvorila deficit i povećala resurse.”
Propuštene prilike
Šta je sa osnovama ekonomije? Odgovor je da su te osnove sistematski uništavane u proteklih 10 godina od vojnog preuzimanja zemlje.
Egipatski izvori strane valute su ograničeni. Tradicionalno, dva glavna izvora su prihodi od Sueckog kanala i strani turizam. Obje grane privrede teško su pogođene, prvo nestabilnošću, zatim pandemijom Covid-19, a sada i ratom u Ukrajini.
U međuvremenu, vlada je protraćila ogromne mogućnosti za razvoj, modernizaciju i rast privrede.
Umjesto rasta privatnog sektora – sa mogućim pratećim efektima na realni BDP – vlada je odlučila konsolidirati na način da svu ekonomsku aktivnost prea u ruke vojske. Danas vojska djeluje u svakom sektoru egipatskog ekonomskog života, uključujući medije, zabavu, hranu, ugostiteljstvo, građevinarstvo i u suštini sve ostalo. Rezultat? Egipat nije otvoren za poslovanje. U stvari, privatni sektor je na izdisaju, ako već nije i mrtav.
U međuvremenu, vojska se, pod direktnim i ličnim vodstvom predsjednika Abdela Fataha el-Sisija, fokusirala na mega projekte koji nemaju utjecaja na ekonomski rast.
Novi “administrativni glavni grad” koji se diže u pustinji izvukao je 55 milijardi dolara iz privrede. Nepotrebno proširenje Sueckog kanala donijelo je još 9 milijardi dolara uz jedva povećanje prihoda.
Kako smo došli do te tačke nije teško razjasniti. Prvo, režim je išao putem koji nema nikakve veze sa ekonomskim rezonima, kako sa monetarnog tako i na fiskalnog aspekta . Drugo, ogromna podrška MMF-a i drugih međunarodnih sila koje pozdravljaju njega i njegove ekonomske mjere.
Treće, procjenjuje se da je 45 milijardi dolara otišlo u kupovinu oružja, bez ikakvog očiglednog geopolitičkog rizika ili potrebe. Između 2015-2019, Egipat – veoma zadužena zemlja sa značajnim siromaštvom – postao je treći po veličini uvoznik oružja u svijetu. Suprotno tome, potrošnja na bitne sektore kao što su zdravstvo i obrazovanje konstantno je ispod čak i ustavom zagarantiranih minimuma.
Brutalna represija
U osnovi svih ovih odluka bila je jedna jedina vizija koju je Sisi imao od početka: da postoji obilje novca kako na domaćem tako i na regionalnom nivou iz kojeg Egipat može crpiti. Ovo je povezano sa brutalnom represijom bez presedana. I tako se vladina politika usredsredila na pronalaženje načina za odvođenje bogatstva stanovništva kroz javne ponude obveznica koje efektivno daju negativne prinose kada se uzme u obzir devalvacija valute, ili putem oporezivanja.
Najnoviji porez koji je nametnula vlada cilja na brak. Za većinu Egipćana pretpostavljalo se da je ovo šala, sve dok Sisi nije lično najavio. Na kraju, Sisi prezire planiranje. Da ironija bude vea nn je sam izjavio kako 75-80 posto vladinih projekata ne bi bilo odobreno da je vlada uradila studije izvodivosti.
Potpuni prekid veze
To su bili jasni koraci ka katastrofi koji nisu zahtijevali retrospektivu. Dakle, kako bi vlada mogla nastaviti da radi na ovaj način, a da ipak zadrži svoj međunarodni status? Odgovor je tužan, ali očigledan: vlada je nizom manevara potkupila međunarodnu zajednicu.
Kupovina oružja, na primjer, imala je za cilj da se kupi “dobro raspoloženje nacija prodavača i u isto vrijeme obeshrabruje američki pritisak po pitanjima kao što su njegova užasna ljudska prava i antidemokratski dosije”, kaže Yezid Sayigh, viši saradnik u Malcolm H Kerr Carnegie Middle East Centre.
Visoke kamatne stope na dug povećale su kratkoročne potrebe investicionih firmi. I donatori, poput zemalja Zaljeva, vidjeli su uspjeh vojnog režima kao suštinski važan za njihove projekte u regionu.
I evo nas. Probačene stotine milijardi dolara. Privatni sektor je srušen. Državni trezor u dugovima. I troškovi života rastu. Postoji skoro potpuna nepovezanost između narodnog raspoloženja i službene politike.
Gotovo 70 posto Egipćana vjeruje da vlada čini “premalo da zadovolji potrebe ljudi za prihvatljivim životnim standardom”, i, uprkos ekstremno represivnoj praksi režima, polovina stanovništva nije mogla da se složi s idejom da su masovni ulični protesti protiv vlasti loša stvar.
Očaj je u izobilju
Osim brojeva, međutim, raspoloženje Egipćana na ulici se osjetno promijenilo. Očaja u izobilju. Strah je opipljiv. Osjećaj da se zemlja urušava pred očima Egipćana je sveprisutan. I nema nagovještaja da Sisi ili vlada preispituju ovaj put ka uništenju.
Današnji bijes se osjeća drugačije nego u bilo kom trenutku u nedavnoj prošlosti Egipta. To ne znači nužno da će doći do masovne mobilizacije, ali će gnjev naroda dostići tačku koja će se izliti na ulice i koja će biti suočena sa brutalnom, smrtonosnom represijom. Ali bez ikakvih drugih sredstava, situacija će postati nepredvidiva.
Međunarodna podrška Egiptu vjerovatno će se nastaviti u pokušaju da gurnu režim prema “reformama”. Ali sad je većjasno da se Egipat suočava s katastrofom. Vlada možda može odgoditi kolaps, ali ga ne i spriječiti, a svima bi trebalo biti bolno očito da je sama vlada i vizija njenog lidera doveli Egipat do ove tačke katastrofe.
Jedini izlaz za Egipat je onaj koji ne uključuje Sisija, ili vojsku kao izvršnu vlast. Bez te promjene Egipat ide prema nepoznatoj i mračnoj budućnosti. Rečeno je da je Egipat prevelik da bi propao, ali može biti da je prevelik da bi se spasio. U nedostatku prijevremenih predsjedničkih izbora, zajedno sa velikim i fundamentalnim resetiranjem u represivnom i brutalnom pristupu režima, nastavit ćemo srljati prema katastrofi.
(TBT, MEE)
