Piše: Farid Hafez, thebosniatimes.ba
Operacija Luxor bila je najveća policijska operacija kojoj je Austrija svjedočila od 1945. Ciljajući na navodne teroriste, više od 100 optuženika uključeno je u preliminarnu istragu protiv vođa muslimanskog civilnog društva i kritičara diskriminatorske politike provedene tokom kancelara Sebastiana Kurza (2017.-2021.), a koju su sudovi uglavnom poništili. Postao sam meta ove operacije.
Kurz, nekoć prozvan austrijskim čudom i velikom nadom mnogih konzervativnih političara diljem Evrope, postao je ozloglašen zbog svoje antimuslimanske politike. U ime borbe protiv političkog islama, njegova je vlada zatvorila džamije, zabranila hidžab i konačno uspostavila Dokumentacijski centar za politički islam za praćenje muslimanskog civilnog društva kako bi u konačnici “politički islam” učinio krivičnim djelom.
Kao osnivački urednik akademskog časopisa Islamophobia Studies Yearbook i osnivački suurednik European Islamophobia Report, također sam bio glasan protivnik ovih politika, kritizirajući ih kao autoritarne poteze koji potkopavaju pravnu jednakost, vjersku slobodu, slobodu udruživanja i, općenito, ljudska prava.
Ali kao javni znanstvenik, naivno sam vjerovao da moja sloboda izražavanja neće biti ograničena. Barem ne u onoj mjeri u kojoj sam ja morao svjedočiti.
Kada su 9. novembra 2020. specijalne snage austrijske policije upale u moju kuću u Beču u 5 ujutro, uručili su mi nalog za pretres pod sumnjom da bih mogao biti terorist koji želi srušiti egipatsku vladu i uspostvaiti svjetski kalifat, bio sam u najmanju ruku zapanjen.
Implikacije su bile dramatične i široke. Racija je na cijelu moju obitelj, posebno moju malu djecu, ostavila duboke traume. Stalno sam se osjećao nesigurno zbog prisluškivanja telefona i drugih mjera nadzora. Moj bankovni račun i imovina bili su zamrznuti dvije godine.
Što je još važnije, iako identitet većine meta operacije Luxor nije bio otkriven, mediji su me tretirali kao optuženika.
Teorije zavjere
Sumnje navedene u nalogu bile su zapanjujuće, a jedan je aspekt bio posebno zanimljiv: moj akademski rad na islamofobiji naveden je kao razlog za optužbe za terorizam. Redoviti izvještaji obavještajne agencije u kojima se ocrtava zašto me se smatra sigurnosnom prijetnjom zadiru duboko u moj akademski rad na islamofobiji, povezujući ga s teorijama zavjere i tvrdeći da je moj direktor katolik na Uvnevzirtetu Georgetown, Washington, DC, uvjereni islamist.
Ali dok je žalbeni sud u Grazu u maju 2021. presudio da je racija bila nezakonita – u skladu s mnogim drugim presudama vrhovnih sudova koji su ukinuli mnoge antimuslimanske mjere i zakone, od zatvaranja džamija do zabrane hidžaba – nije bilo političke volje da se istraga zaustavi.
Konačno, prvostepeni sud (pri regionalnom sudu u Grazu), koji je dopustio početni nezakoniti pretres, donio je šokantnu odluku kojom je potvrdio istragu protiv mene, izričito se referirajući moj akademski rad. Prema regionalnom sudu, moje “aktivnosti u pripremi takozvanog Izvještaja o islamofobiji i aktivnosti s Inicijativom za most na Univerzitet Georgetown imaju za cilj širenje borbenog pojma ‘islamofobija’ s ciljem sprječavanja bilo kakvog kritičkog angažmana s islamom kao vjerom […] kako bi se uspostavila islamska država […]”.
Ovakvo rezoniranje nije došlo iz vedra neba već se polahko i sigurno uvodilo u kuloare vlasti, počevši od političara, obavještajne službe i na kraju samih pravnika.
“Stručnjaci za ekstremizam” poput Lorenza Vidina bili su ključni u tvrdnji da je razgovor o islamofobiji sredstvo za “politički islam” da potakne “narativ žrtve”, kako je napisao u izvještaju koje je financirala austrijska država, a koje je postalo ključni temelj za raciju i nastavak istrage.
Na pitanje jesu li opasniji nasilni džihadisti ili sljedbenici političkog islama, rekao je za Frankfurter Allgemeine Zeitung da je opasniji “politički islam”, čime je pojam “suprotstavljanja nasilnom ekstremizmu” proširio na “suprotstavljanje nenasilnom ekstremizmu”.
Ludilo
U tom smislu, obavještajna služba je čak ispitivala i dekana mog fakulteta, pitajući ga je li ikada razmišljao o mogućnosti da ja utječem na studente, ali i na fakultet.
Drugim riječima: razmislite o tome da me i dalje zapošljavate na univerzitetu. To je bilo nakon što sam već emigrirao u Sjedinjene Države nakon novih prijetnji mom akademskom radu u Austriji.
Obavještajna služba je čak ispitivala i dekana mog fakulteta, pitajući ga je li ikada razmišljao o mogućnosti mog utjecaja na prijem studenata. Napokon je žalbeni sud u Grazu zaustavio tu ludost. Sud je donio svoju konačnu odluku i nedvosmisleno objavio da moje “sudjelovanje u društvenom diskursu – čak i kada koristim izraze kao što su ‘antimuslimanski rasizam’ […] žalbeni sud ne može prepoznati nikakve naznake terorističke ili antidržavne tendencije, članstva terorističke ili atidržavne organizacije, ili propagande za takvu organizaciju i njihove terorističke aktivnosti”.
Ta je odluka bila u skladu s drugim rješenjima, uključujući odluku da je sam pretres bio nezakonit i da u ovoj istrazi nije bilo nikakvog krivičnog djela.
Iako je ova odluka osobno olakšanje, ima puno posla za austrijsku obavještajnu službu, koju su pripremili stručnjaci za uzbunu koji šire teorije zavjere kako bi stvorili sliku neposredne muslimanske opasnosti.
I općenito, austrijska politička elita mora se zapitati kako vidi budućnost muslimana, koji čine devet posto stanovništva u zemlji. Dok je većina političkih stranaka šutjela, ili podržavala antimuslimansku politiku, zloglasna Operacija Luxor je dobrodošla prilika za promišljanje pristupa proteklih godina.
(TBT, MEE)
