Piše: Tim Judah, thebosniatimes.ba
Nedovoljno se razumije veza između raspada Jugoslavije i rata u Ukrajini. Kao presedan za rusko priznanje i aneksiju Krima 2014. i dijelova istočne Ukrajine prošle godine Vladimir Putin i njegovi saveznici često se pozivaju na slučaj Kosova, nekadašnje južne srpske pokrajine koja je 2008. proglasila nezavisnost. Nebitno je da li je ta paralela validna ili ne. Za Putina, neuspjeh Rusije da zaustavi 78-odnevno Nato bombardiranje Srbije 1999, nakon što su stotine hiljada etničkih Albanaca izbjeglo pred srpskim snagama tokom sukoba sa gerilcima kosovskih Albanaca, označio je dno ruskog postsovjetskog kolapsa i poniženja. Pozivanje na slučaj Kosova kao opravdanja svojih postupaka sirovi je oblik geopolitičke pakosti. Ali razmišljajući o budućnosti Ukrajine stalno se vraćam na poslijeratnu sudbinu Bosne i Hercegovine, o kojoj sam prošlog juna razgovarao sa Alidom Vračić, bosanskom analitičarkom.
Bili smo na jadranskom ostrvu Cresu. Snimio sam našu diskusiju i, dok je ponovo preslušavam, čujem kako more nežno pljuska duž obale i prijatelje koji nam dovikuju u prolazu. Posljednji period premještanja velikih dijelova evropske teritorije iz jedne države u drugu odrazio se i na Cres. Ostrvo je 1947. oduzeto od Italije i dato Jugoslaviji; kada je ta država nestala pripalo je Hrvatskoj. Sa druge strane obližnje Istre je Trst, koji je na kraju Drugog svjetskog rata bio predmet žestokog spora između komunističke Jugoslavije i Italije koju je podržavao zapad. Grad se 1954. vratio pod italijansku vlast, a južni dio regiona je postao jugoslovenski. Iste godine je Krim, koji je bio dio Rusije, prebačen u Ukrajinu. Pošto su dvije sovjetske republike bile u istoj državi, to tada nije bilo mnogo važno. Danas je Trst zaboravljen, dok se pitanje Krima vratilo kao bumerang.
Vračić mi je ispričala kako se uznemirila kada joj je zajednički prijatelj iz Odese rekao da će ukrajinske snage „na kraju pobjediti po svaku cijenu“. Upravo tako smo se osjećali 1992. godine u Bosni, rekla je. Tada je imala 14 godina, krila se od srpskih granata u podrumu svoje kuće u Sarajevu. „Slušali smo radio“, sjećala se ona. „Puštali su patriotske pjesme o tome kako je naša vojska veoma jaka i kako ćemo slaviti kad se rat završi“. Ali 30 godina kasnije ostala je samo gorčina: „Bojim se da će tako biti i sa Ukrajincima… Treba da se spreme za mnoga razočarenja… Ljudi koji su bili van zemlje za vrijeme rata bit će slavljeni kao heroji i obogatit će se preko noći. Ratno profiterstvo će boljeti Ukrajince više od samog rata.“
***
Dovoljno je guglati riječi „Ukrajina“ i „rekonstrukcija“ da bi se vidjelo kako se već uveliko razmišlja o poslijeratnom planiranju. Evropska unija, međunarodne finansijske institucije i vlade Ukrajine i njenih saveznika trenutno razmatraju astronomske sume, kojima bi se, ako stignu, platilo sve, od obnove stambenih objekata i infrastrukture do dekarbonizacije. Dok traje rat ti iznosi se mogu samo zamišljati. Ali pod pretpostavkom da veliki dio Ukrajine, ako ne i cijela zemlja bude oslobođena od ruske okupacije, postavlja se realno pitanje budućnosti ove zemlje.
Kako vidite tu budućnost zavisi od toga da li ste optimista ili pesimista. Pesimisti smatraju da će Ukrajina biti džinovska nova Bosna. Ako bi se, na primjer, hipotetičkim mirovnim sporazumom obnovile granice Ukrajine, ali sa nekim oblikom autonomije za Krim i dijelove Donjecka i Luganska, koji su od 2014. faktički pod ruskom kontrolom, da bi prošle godine bili pripojeni Rusiji, takva država bi mogla postati duboko nefunkcionalna. To je ono što se dogodilo u Bosni, gdje decentralizacija i stalne prijetnje secesijom regiona pod srpskom kontrolom otežavaju, a ponekad i onemogućavaju osnovne usluge građanima u zemlji kojom rukovodi 14 različitih vlada stvorenih na osnovu sporazuma u Daytonu kojim je 1995. okončan rat u Bosni. Svake godine stanovništvo Bosne se smanjuje i stari, što je trend koji je u Ukrajini već bio u toku prije ruske invazije.
U ovom trenutku, međutim, Ukrajinci su većinom optimisti, ohrabreni izuzetnim pobjedama svoje vojske, koja je protjerala ruske snage sa pola teritorija koje su one zauzele u proljeće. Ponovo na moru u novembru, ovoga puta u Odesi, sjedio sam u restoranu sa Igorom Tkačukom, zamjenikom načelnika regionalne administracije. Može se šetati plažom, ali je kupanje zabranjeno. Ljetos je usljed kršenja zabrane bilo poginulih, jer su aktivirali mine postavljene u slučaju napada ruske mornarice.
Tokom prethodna dva dana struje uglavnom nije bilo; to je prvi produženi prekid snabdjevanja u Odesi od početka invazije. Tkačuk mi je pričao o planovima za evakuaciju djece i ugroženih u slučaju da rakete toliko oštete regionalne sisteme za struju, grijanje i vodu da normalan život više ne bude moguć. Kada sam ga pitao koliko bi koštala sanacija štete koja je već nastala u Odesi, rekao je da ne zna: „Štetu ćemo procjeniti poslije pobjede“ (ruski projektili nanijeće mnogo više štete kritičnoj infrastrukturi Odese u nedjeljama poslije našeg razgovora). Zatim mi je, tačno onim riječima koje su zabrinule Alidu Vračić, rekao da je doživio otkrovenje kada je nestalo struje: „Bio sam u supermarketu kada sam shvatio da smo nepobjedivi. Ljudi su ostali nasmješeni i mirni i nije bilo panike.“
Na drugom kraju grada sreo sam Olgu Belenko, vlasnicu kafea Atelje preko puta sajma knjiga. Prozori su bili zatvoreni daskama kako bi se posjetioci, od kojih su mnogi radili na svojim laptopovima jer kod kuće nemaju struje, zaštitili od razbijenog stakla u slučaju raketnog udara. Ispričala mi je da je zatvorila kafić kada je počela invazija i pobjegla u Španiju. Tri nedjelje kasnije rekla je svojim radnicima da ga ponovo otvore i vratila se kući. Učinila je to jer se osjećala odgovornom za sve koji su radili za nju: „Potreban im je novac za život“. Od 30 zaposlenih prije invazije ostalo ih je 20. Dvojica su otišli u vojsku, a 8 je napustilo zemlju. Broj posjetilaca se vratio na predratni nivo, ali je prihod za 35 odsto manji zbog inflacije, koja je prošlog mjeseca iznosila 26,6 odsto. Belenko mi je rekla da radi na novoj poslovnoj ideji: sušena hrana, slična vojničkim obrocima, ali pripremljena tako da bude ukusna. „Ovo je naša realnost“, rekla je. „Ne možemo stati. Potrebne su nam nove ideje. Ne možemo samo sediti i čekati pomoć.“
***
Na dva sahata vožnje kolima je grad Mikolajev, koji Rusi bombardiraju od početka invazije. Da je pao osvajači bi imali direktan prolaz do Odese. Međutim, potisnuti su kada su ukrajinske snage u novembru ponovo zauzele obližnji Herson. U Mikolajevu su ljudi vukli velike kante za vodu, koju su punili iz cisterni ili kupovali od privatnih dobavljača. Granatiranje je oštetilo gradski vodovod. Inženjeri su ga uspjeli održati u pogonu tako što su u sistem preusmjerili bljutavu, slankastu vodu, koja se ne može piti i koja korodira cijevi – na sve strane su procurile – ali je to održalo grad na nogama.
Volodimir Evsejev, lokalni ekonomista, procjenjuje da je od predratnih 500.000 stanovnika Mikolajeva preostalo samo 150.000, a da će tek polovina oranica u regionu biti zasijana ove godine. Formirao je komitet stručnjaka i poslovnih ljudi za planiranje budućnosti. Evsejev je optimista. Kaže da će nova tehnologija i modernizirano navodnjavanje pomoći obnovu regiona. Jedna kompanija za uzgoj i preradu paradajza nekad je bila među „vodećim proizvođačima u Evropi“, kaže on. Proizvodne linije kompanije uništene su u ratu, ali su njeni službenici voljni da ih obnove. Prihod od paradajza 10 puta je veći po hektaru od pšenice, ječma i suncokreta koji tradicionalno dominiraju lokalnom poljoprivredom.
Pa ipak, Evsejev se brine da će, što rat duže traje, oporavak biti teži. Mikolajev je imao ozbiljnih ekonomskih problema i prije invazije. Kao i ostatak Ukrajine, grad je već trpio manjak radne snage: mnogi su otišli u inostranstvo zbog boljih plata. I dalje je bilo kvalificirane radne snage zaposlene u velikim kompanijama kao što je Zorja, koja proizvodi parne turbine za brodove. Ali Zorja je zatvorena na početku invazije, a sada su ti radnici nezaposleni ili raštrkani po Ukrajini i Evropi. „Svi oni sanjaju o povratku kući“, rekao mi je Evsejev, ali ako se ne budu mogli uskoro vratiti na posao, njihove vještine i znanja bit će izgubljeni.
Kakav god bio njegov ishod, rat će pogoršati već katastrofalno loše demografske izglede Ukrajine. Kako sam pisao za The Economist prošlog mjeseca, čak i prije rata Ukrajina je, zajedno sa Bosnom, bila među zemljama koje se najbrže smanjuju na svijetu: od 1991. do januara 2022. njeno stanovništvo u granicama iz 1991. godine opalo je za otprilike 16 posto, što je rezultat veoma niske stope fertiliteta i visoke emigracije. U zapadnom gradu Ternopolju, pričao sam o opadanju stanovništva sa demografom Dmitrom Šušpanovim, sa Instituta za demografiju i društvene studije Ptuha. Rekao mi je da statistika o broju rođenih i umrlih pokazuje da je situacija prije februara bila „zaista teška“. Mada je na brojke uticala pandemija, tokom 2021. godine umrlo je 442.280 Ukrajinaca više nego što je rođeno na teritoriji pod kontrolom vlade.
Niko zapravo ne zna koliko je ljudi ostalo u Ukrajini. UNHCR izvještava da je 7,9 miliona pobjeglo iz zemlje, mada je do septembra prijavljeno da se oko 1,2 miliona ljudi vratilo kući. Pošto većini muškaraca sposobnih za vojsku nije dozvoljeno da odu, izbjeglice su većinom žene i djeca. Što rat duže traje, manje njih će se vratiti jer će se snaći u inostranstvu, gdje će im se poslije rata pridružiti muškarci.
Sudeći prema BDP-u po glavi stanovnika – 4.835 dolara 2021. po podacima Svjetske banke – Ukrajina je najsiromašnija zemlja u Evropi. Ali dovoljan je kratak boravak u njoj da bi se vidjelo da je daleko bogatija nego što pokazuje zvanična statistika. Da je zemlja zaista tako siromašna životni standard većine Ukrajinaca bio bi drastično gori nego što jeste. Timofij Milovanov, predsjednik Kijevske škole ekonomije, smatra da ako uzmete u obzir neformalnu ekonomiju – od proizvodnje falsificirane robe do utaje poreza – realna ekonomija Ukrajine mogla bi biti i duplo veća od one na papiru. Rat je takođe podstakao Milovanova da preispita svoja razmišljanja o ekonomiji. Kalkulacije BDP-a i dalje mjere iste stvari tokom rata kao i prije, rekao mi je, ali u ratno vrijeme „dolazi do strukturne promjene onoga što ljudi žele“. Uzmimo, na primjer, IT stručnjaka koji je pre invazije imao platu od 200.000 dolara, a sada je mobiliziran i radi na sigurnosti satelitskih komunikacija: „U proračunima BDP-a pokazat će se da smo izgubili 200.000 dolara dodatne vrijednosti, ali u praksi on spasava živote.“
Milovanov ne vjeruje da će Ukrajina decenijama tavoriti kao što je to slučaj sa Bosnom. Dinamizam koji su Ukrajinci otkrili tokom rata, pretpostavlja Milovanov, dugo će donositi korist u budućnosti, privlačeći investicije i ohrabrujući iseljenike da se vrate. Moć predratnih oligarha je u zastoju i zemlja već ima visoko diversificiranu ekonomiju, čija je snaga u poljoprivredi, tehnologiji, čeliku i nekoliko drugih sektora. Što je još važnije, Milovanov tvrdi da je izvanredan i neočekivan tok rata od februara promjenio položaj Ukrajine u svijetu. Ranije se na nju gledalo kao na siromašnu zemlju, korumpiranu, izmučenu, zarobljenu oligarsima i na stalnoj meti Rusije. Sada je to „zemlja pobjednica… zemlja otpora, snage i izuzetnog herojstva“. Ukrajina je postala „međunarodno priznati brend“.
(TBT, The New York Review of Books)
