Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Tabor cionističke ljevice i centra se valja u samosažaljenju i optužuje cijeli svijet zbog svog poraza. Posebno je ljut na arapske birače zbog kojih Yair Lapid više nije premijer. I sve vrijeme širi paniku od nove vlade. Ali od desnice se ponešto može i naučiti. Na primjer kako se brzo, bez ustezanja i neustrašivo mogu napraviti velike promjene. Kako se preko noći mjenjaju stvarnost i duh vremena. Ali preduvjet za to je da se tačno zna šta se želi, a sa time poraženi blok ima problema.
Kada je formirana prošla vlada, koja je sebe bez samoironije nazvala „vladom promjene“, iako je ostala konzervativna i vlada kontinuiteta kao nijedna prije nje, odmah je objavljeno da neće biti sudbinskih promjena politike prema Palestincima. Bilo je jasno da je to vlada koja će održavati status quo. I išlo im je prilično dobro: nisu se dogodile nikakve katastrofe, a Naftali Bennett i Lapid su rukovodili bez šokova za sistem. Ali da li je to sve o čemu su sanjali dok su godinama čekali da skinu Netanyahua, koji je po njima oličenje svakog zla?
Vlada promjene se od početka zadovoljila malim pomacima, ne zato što nije mogla uraditi više, već zato što nije znala šta želi postići. Otkad je cionistička ljevica izgubila svoj put, jer centar ga nikada nije ni imao, ona luta, želi od svega pomalo, a u suštini ništa. Manje korupcije i više mira, dobra ekonomija i sigurnost. Tako nekako. Mjeseci su prolazili, a rezultati bivali odlagani za neko buduće vrijeme.
Poslije nedelju dana na vlasti 6. Netanyahuove vlade već nam se zavrtjelo u glavi od ludačkih prijedloga i najava promjena nagore. Novi poredak stiže na juriš i ne sluti na dobro. Ova vlada zna šta želi, revolucionarno je raspoložena, želi da okrene Izrael naglavce, da uzdrma institucije i napravi nepovratne promjene. Da li će uspjeti? Još je rano reći. Možda je sve to samo opsjena. To bi bilo najbolje.
Ali nasuprot lijevom bloku, desnica se ne boji svoje sjenke, ne usteže se postaviti kontroverzne ciljeve i da brzo djela kako bi ih ostvarila. Desnica ne zamuckuje, ne izvinjava se, ne teži moralno uzvišenim ciljevima i nikada se ne pravda. Nije je briga šta ko misli, uzima vlast sa nožem među zubima, gladna je promjena, želi da iz osnova promjeni stari svijet. Dok se Benet-Lapidova vlada ustezala da učini bilo šta, Netanyahuova vlada postavlja dalekosežne ciljeve i ne oklijeva djelati uz poruku: dođavola sa time šta će ko reći.
Zamislimo da je prethodna vlada u kratkom periodu svoje vlasti preduzela tri revolucionarna koraka koji bi promjenili život u Izraelu. Lapid je u prvom mjesecu svoje vlasti mogao osloboditi Marvana Bargutija i time bi već bila stvorena nova realnost. Mogao je regulirati status tražilaca azila, da skine ljagu sa Izraela i usput riješi nekoliko društvenih i ekonomskih problema. Mogao je dozvoliti javni prijevoz tokom šabata i već bismo imali drugačiji Izrael.
Popularni palestinski lider bi bio na slobodi i otvorile bi se nove mogućnosti. Oko 40 hiljada tražilaca azila bi bilo primljeno sa poštovanjem, a na vidiku bi se pojavio drugačiji pristup šabatu kao prvi korak ka razdvajanju crkve od države. Od ova tri primjera najtipičniji je slučaj Barguti: svi u bloku ljevice i centra znaju da on mora biti pušten na slobodu. Ali niko od njih nema hrabrosti da to kaže. Dok desnica prjeti revolucijom, ljevica i centar se kriju u mišjim rupama. Mnogo toga možemo naučiti od desnice.
(TBT, Haaretz)
