Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Srpsko-bošnjačke odnose možda najbolje sažima znamenita izreka Piri Ahmed-efendije, posljednjeg čuvara (muhaffiza) Kanjiže, gdje je, ako je vjerovati bošnjačkim historičarima, počinjen prvi od desetak genocida nad Bošnjacima, krajem XVII. st., kada je zapisao:“Kad nešto dođe do svoga vrhunca, okreće se u protivnom smjeru.“ Sa genocidom koga su Srbi, oni koji žive u Srbiji i tzv. prekodrinski Srbi, počinili nad nama, s kulminacijom u genocidu Srebrenice i Žepe, u julu 1995., realno je pretpostaviti da su stvari došle „do svoga vrhunca“, u tome smislu što je (veliko) srpsko zlo završilo svoje povijesno krvavo kolo i da bi te „stvari“ mogle da se vrate na početak – u vrijeme kada ova dva naroda moraju pogledati u lice jedan drugom, na novom velikom početku odnosa Bošnjaštva i Srpstva, islama i pravoslavlja, bolje reći: svetosavlja. Savremeni crnogorski pisac Miodrag Popović s pravom ističe da Srbi, ustvari, i nisu hrišćani, pravoslavci, već više sljedbenici „svetosavske“ sekte, što u bitnome određuje njihove odnose prema ostalim narodima na Balkanu koji ne slijede tu sektu, odnosno koji su na udaru hegemonskih ciljeva te sekte. Te ciljeve je označio Vuk Stefanović Karadžić kada je Srbima proglasio sve koji govore „srpskim jezikom“, od granice Karlobag-Virovitica na zapadu do istočne granice, sve do Kosova, Bugarske, pa čak i dijelova Makedonije. A mentalitet koji stoji iza tih ciljeva opisali su svi važniji historičari koji se bave historijom ovog naroda: Jireček, Đorđević, Ćorović… Ovaj posljednji, govoreći o upadima Slovena u Vizantijsko carstvo sredinom VI.stoljeća, o tome mentalitetu piše:
„Ovaj slovenski pohod opisan je kao jezovito delo klanja i mrcvarenja, ravno hunskim krvološtvima, i potire potpuno onu staru romantičarsku sliku o pitomosti i miroljubivosti starih Slovena… Iza njih su kao svirep trag ostajale lešine poubijanih bez obzira na godine, i to posmicanih ne mačem ili strelom, nego nabijenih na kolje ili premlaćenih po glavi, pošto bi nesrećnicima ruke ili noge bile sputane među četiri daske u procep. Druge su, ne mogavši ih sa sobom uz mnogu stoku povesti kućama, ugonili u njihove staje i tamo ih sve zajedno spaljivali. U svoju zemlju poveli su roblja na desetine hiljada… Još pre ovog poziva Bajan (vladar Obra – op.a.) je bio pozvao slovenske poglavice i vođu im Davrentija da ga priznaju za vrhovnog gospodara i da mu plaćaju danak. Sloveni su dali kratak odgovor: ‘Koji je to čovek što se greje sunčevim zracima koji će učiniti da se pokorimo? Ta mi smo se naučili da vladamo tuđom a ne drugi našom zemljom…’“ (Istorija Srba, Podgorica, Oktoih…, 2005., str. 14 i 21).
Opijeni silom, svetosavljem i spomenutim političko-strateškim ciljevima, Srbi su, povijesno, ima tome bar dvije stotine godina, došli u sukob sa svim nesrpskim narodima na Balkanu, i ta bi činjenica mogla ići u korist Bošnjaka kad bi oni imali svoje vjerodostojno političko rukovodstvo koje bi bilo svjesno stanja u kome se ovaj narod nalazi, a pogotovo kada bi znalo šta da se radi u ovim povijesno prijelomnim godinama našeg opstanka, odnosno preživljavanja. Nažalost, od Berlinskog kongresa do danas Bošnjaci – izuzme li se svijetli primjer reisa Džemaludina Čauševića – biraju potpuno pogrešne vođe i politike i sto i pedeset godina srljaju u propast! Jer upravo Bošnjaci, koji naseljavaju prostor od Vardara do Save, od Save do Neuma i istočne Hercegovine, podnose najveći teret i žrtvu velikosrpskog hegemonizma i, umjesto da vode politiku savezništva sa drugim nesrpskim narodima koji trpe ovaj balkanski jaram, pa da se izmaknu iz toga fokusa, oni su, kao guske u magli, krenuli u frontalni sukob sa velikosrbizmom, u rat koga ne mogu dobiti ni oni, ali ne mogu ga dobiti ni njihovi glavni i, najčešće, jedini vjekovni neprijatelji, velikosrbi. Isplati li se tako nastaviti? Isplati – tako je mogao reći samo naivni bošnjački („mudri“) vođa Alija Izetbegović koji 1992.g. nije znao, kao što nije ni pokušao, izbjeći taj frontalni sukob. I šta smo dobili? Ne isplati se, dakle, ni nama, ali ni Srbima ni frontalni sukob ni trajni zategnuti odnosi u kojima propadaju oba naroda. Zašto? Zato što treći faktor, Zapad, ovdje ne želi vidjeti pobjednika između nas dvojice! Srbima – sa njihovim saveznikom Rusijom – Zapad nikada neće dozvoliti da prijeđe Drinu i izađe na Jadransko more u C. Gori, a Bošnjacima nikada neće dozvoliti da se u miru razvijaju kao relativna, muslimanska većina u državi u srcu Evrope! Dakle – pat pozicija u kojoj ćemo se i dalje iscrpljivati bez smisla, bez kraja i konca, ko dva jarca na brvnu – mi, Bošnjaci -muslimani, i Srbi -pravoslavci, svetosavci.
Prije otprilike godinu dana buknuo je rat u Ukrajini – i srpsko-bošnjačke odnose postavio u novu orbitu! U prvi mah stvari su se kretale u korist Srba – da je Rusija uspjela pokoriti Ukrajinu, ali kako je ukrajinski otpor rastao, stvari se okreću u korist Bošnjaka. No, poraz Rusije bio bi dvosjekli mač za nas, Bošnjake; slaba Rusija mogla bi da razbukta rat na Balkanu kako bi oslabila Evropu, a takav razvoj događaja najmanje treba Bošnjacima jer bi taj rat oni najskuplje platili – ponovo, i ko zna koji put! I dok jedan dio Evrope strahuje od poražene Rusije, iz Amerike stiže drevni zloguki signal po kojem je glavni zadatak vanjske politike USA – smoždena Rusija kao, navodni, vječiti neprijatelj američkih interesa u svijetu! Kako god se stvari razvijale, to pred srpsku i bošnjačku politiku stavlja jedan imperativ: da zajedno pošalju u tri pm i Evropu i čitav Zapad i Rusiju i Tursku i sjednu da se, svjesni da se i jedni i drugi nalaze na ivici novog bezdana, dogovore oko najmanjeg zajedničkog sadržioca: da pogase ratne pokliče, da se odreknu i Alijinog kmečanja i Miloševićevih i svetosavskih i svih drugih mitova i da u miru dogovore osnovnu stvar: da se nećemo klati ni ubijati, a da ćemo zajednički život na ogromnom prostoru nekadašnje Jugoslavije dogovoriti u obostranom interesu, na racionalnim i, koliko-toliko, ravnopravnim osnovama.
P.S.
Zamislite: godine 1908., prije najtežih divljaštava velikosrba nad balkanskim muslimanima, u XX.st., veliki prijatelj i srpskog i bošnjačkog naroda, pravoslavac koliko i musliman, musliman koliko i pravoslavac, najslavniji Rus i vizionar „ruske duše,“ Lav Nikolajevič Tolstoj, zagovarao je istu stvar koju mi ovdje zagovaramo. Ogorčen odlukama Berlinskoga kongresa, kojima je otvorena sezona „pljačke“ Bosne i Hercegovine, Tolstoj piše:“Da, ne treba vi Srbi da se spremate za rat, to jest za ubijanje ništavnih, zabludjelih ljudi koji su čitavim nizom grijehova i sablazni dovedeni do tog ošamućenog stanja u kome ubijaju i spremni su da ubiju svakog ko im dođe pod ruku, i ne treba da moljakate preko vaših upravljača , koji su bog zna vješto postavljeni, milost od ljudi koji ni sami ne znaju kako da se izvuku iz te obmane i zla u koje su ogrezli – ništa vam to ne treba“ (v. O pripajanju Bosne i Hercegovine Austriji, u: PUBLICISTIČKI SPISI, Prosveta, Beograd, 1969.)
(TBT)
