Piše: Francis Fukuyama, thebosniatimes.ba
Rat u Ukrajini označava kritičnu prekretnicu koja će odrediti tok globalne demokratije. O njegovom značaju treba istaći tri važne tačke.
Prvo je pitanje zašto je uopće došlo do rata. Čak je i pre ruske invazije iznijet argument da se Vladimir Putin boji širenja Natoa i da mu je potrebna neutralna tampon zona. Iako nije bio zadovoljan mogućnost da Ukrajina uđe u Nato, to nije bio njegov pravi motiv. Ukrajinsko članstvo u Natou uopće nije bilo aktuelno. Širenje Natoa na istok nije bila nikakva zavjera skovana u Washingtonu, Londonu ili Parizu. To pitanje su pokretale članice bivšeg SSSR-a koje su strahovale od ponovnih pokušaja Rusije za dominacijom. U stvari, sam Putin je jasno rekao o čemu se radi. U dugačkom članku napisanom 2021, kao i u govoru održanom uoči invazije, osudio je raspad Sovjetskog Saveza i tvrdio da su Rusi i Ukrajinci „jedan narod“ koji je vještački razdvojen. U širem smislu, ruski zahtjevi uoči rata su jasno pokazali da se Moskva protivi čitavom evropskom rješenju poslije 1991, principu slobodne i cjelovite Evrope. Ruske ratne ciljeve ne bi zadovoljila neutralna Ukrajina; ta neutralnost bi se morala protegnuti širom Evrope.
Na kraju, stvarnoj prijetnji o kojoj govori Putin nije bila izložena sigurnost Rusije, već njen politički model. On smatra da je liberalna demokratija i inače osuđena na poraz, ali da je posebno neprikladna u slovenskom svijetu. Slobodna Ukrajina je opovrgla tu tezu i zato je morala biti eliminirana.
Druga kritična tačka tiče se zapadne solidarnosti u podršci Ukrajini. Do sada su kontinuirano snabdjevanje oružjem i ekonomske sankcije bili apsolutno ključni za sposobnost Ukrajine da se odupre ruskoj sili. Većina posmatrača je zapravo iznenađena stepenom solidarnosti koji je pokazao Nato, a posebno zaokretom u njemačkoj spoljnoj politici. Međutim, kada je Rusija prekinula dotok gasa Evropi, u znak odmazde za sankcije zapada, zavladala je ogromna neizvjesnost da li će zapadna podrška oslabiti na pragu zime i uz rast cijena energenata.
U tom pogledu, najkritičnija varijabla koju treba pratiti jeste ishod vojnog sukoba. Analitičari pretežno vjeruju da vojni ishodi odražavaju odnose političkih snaga, ali u Ukrajini se dešava upravo suprotno: politička budućnost zemlje zavisit će prije svega od uspjeha na bojnom polju.
Tokom ljeta, kada je Rusija odustala od svojih početnih pokušaja da zauzme Kijev i usredsredila se na Donbas, pojavila se teorija da su se Ukrajina i Rusija zaglavile u „dugom ratu“ (na naslovnoj strani lista Economist). Mnogi su tvrdili da je zastoj neizbježan u ovom ratu do iscrpljivanja koji bi mogao potrajati godinama. Kako se ukrajinski vojni zamah usporavao, na zapadu su se pojavile tvrdnje da su neophodni mirovni pregovori i teritorijalni ustupci Ukrajine Rusiji.
Da je taj savjet usvojen, ishod bi bio užasan: Rusija bi zadržala dijelove Ukrajine koje je preuzela, dok bi okrnjena Ukrajina bila odsječena od svojih luka. Takvi pregovori ne bi donijeli mir; Rusija bi obnovila svoje trupe i ponovo pokrenula rat.
Nasuprot tome, ako Ukrajina uspije povratiti vojni zamah do kraja godine, liderima zapadnih demokratija bit će mnogo lakše objasniti zašto bi njihovi građani trebalo da stegnu kaiš tokom zime. Zato je vojni napredak u kratkom roku od ključnog značaja za zajedništvo zapadne koalicije.
Realni su izgledi da Ukrajina povrati vojni zamah. To se već dešava. Ukrajinski generalštab je pokazao izuzetnu mudrost u svojoj ukupnoj strategiji, fokusirajući se ne na Donbas, već na oslobađanje dijelova juga koje je Rusija okupirala u prvim nedjeljama rata. Ukrajinske snage su koristile oružje koje je isporučio Nato, posebno raketni sistem velikog dometa Himars, za napade na skladišta municije, komandna mjesta i logistička čvorišta duž cijelog fronta. Izvedeni su napade na navodno sigurna ruska pozadinska područja duboko na poluostrvu Krim. 25-30 hiljada ruskih vojnika našlo se zarobljeno u džepu oko južnog grada Hersona, na obali rijeke Dnjepar. Ukrajinci su uspjeli srušiti mostove koji povezuju Herson sa Rusijom i polahko stežu obruč. Moguće je da će se tamošnji ruski položaj katastrofalno urušiti i da će Moskva izgubiti dobar dio preostale vojske.
U širem smislu, ratni moral na ukrajinskoj strani je viši nego na ruskoj. Ukrajinci se bore za svoju zemlju i vidjeli su zločine koje su počinile ruske snage u oblastima koje su zauzele. Ruska vojska je, nasuprot tome, bila prinuđena snalaziti se sa zamjenom ljudstva koje je već izgubila, regrutirajući zatvorenike i ljude iz siromašnijih etničkih manjina da vode bitke za koje etnički Rusi izgleda nisu previše zainteresirani.
Treće, ruski vojni neuspjeh – što u najmanju ruku znači oslobađanje teritorija osvojenih poslije 24. februara 2022 – imao bi ogroman politički odjek širom svijeta. Rusija i Kina su prije rata tvrdile da su liberalne demokratije, posebno Sjedinjene Države, u opadanju. Tvrdile su da su njihovi autoritarni sistemi bolji u izvršavanju krupnih zadataka i odlučnom djelovanju. Ispostavilo se da je ruski model centraliziranog odlučivanja, organiziran oko jednog čovjeka, napravio jednu od najtežih političkih grešaka u novijoj historiji. Izoliran tokom pandemije i van dodira sa realnošću u njegovoj vojsci i u ukrajinskom javnom mnjenju, Putin je vjerovao da će biti dočekan kao oslobodilac. Kina, sa svoje strane, vidi da njena stopa rasta pada kao rezultat politike „nultog kovida“ od koje njen vrhovni vođa Xi Jinping dugo nije odstupao. Zapadne demokratije su, nasuprot tome, dočekale ovaj izazov ujedinjeno i odlučno.
Ako Ukrajinci izdrže napad Rusije i uspiju poraziti ogromnu rusku vojsku i primoraju je da se povuče, to bi pozitivno odjeknulo širom svijeta. Populistički nacionalisti se dive Putinovom stilu vladavine čvrstom rukom, od Viktora Orbana, preko Matea Salvinija, do Marin Le Pen i Donalda Trumpa. Ruski poraz i poniženje bi srušili narativ o prednostima autoritarne vlasti i možda doveli do obnove demokratskog samopouzdanja. Društva u zapadnim demokratijama olahko shvataju mir i prosperitet liberalnog svjetskog poretka . Kao da svaka generacija ponovo uči lekciju da alternative liberalnoj demokratiji vode u nasilje, represiju i ekonomsku propast. Jedna takva lekcija bi bio uspjeh hrabrih Ukrajinaca koji se bore za svoju zemlju.
Ukrajina će pobjediti. Slava Ukraini!
(TBT, Journal of Democracy)
