U zapadnoj kršćanskoj verziji priče o rođenju, tri čovjeka iz dalekih zemalja prelaze pustinje vođeni “Betlehemskom zvijezdom”, noseći darove za novorođenog Isusa.
“Tri kralja”, kako ih danas nazivamo, važan su dio kršćanske ikonografije i još uvijek ih se spominje u molitvama.
Na primjer, 12. dan nakon Božića poznat je kao “Bogojavljenje” ili “Dan tri kralja”, kako bi se obilježio njihov dolazak u Betlehem i otkrivenje da je Spasitelj stigao u obliku Isusa.
Događaj se spominje u novozavjetnom Evanđelju po Mateju, koje kaže:
„Nakon Isusova rođenja u Betlehemu u Judeji, za vrijeme kralja Heroda, mudraci s istoka dođoše u Jeruzalem i upitaše: ‘Gdje je rođeni kralj Židova?
“Vidjeli smo njegovu zvijezdu na istoku, promatrali smo njegovu zvijezdu kako izlazi, i došli smo da mu se poklonimo, da mu odamo počast.”
Herod je ovdje zloglasni judejski kralj i rimski vazal biblijske predaje, koji naređuje ubijanje dječačića rođenih u okolici Betlehema nakon što je sanjao da je židovski mesija stigao.
Dok akademici općenito smatraju povijesnost Herodova “Masakra nevinih” književnim sredstvom, kralj Herod je doista postojao. Manje je sigurno o identitetu “magova” koji se spominju u Bibliji.
Ko su bili magovi?
Na farsiju, riječ magi dolazi od riječi maga, što znači “biti velik, velikodušan, liberalan, velikodušan”, vrline koje su slavni magi očito iskazali odlazeći na svoje putovanje u Betlehem.
Također bi mogla potjecati od latinske riječi magice, što znači čarobnjaštvo, ili grčke riječi magos, koja je također korijen riječi za magiju i mađioničara.
Ali drevni magovi nisu smatrani alkemičarima ili čarobnjacima, već ljudima mudrosti i svećeničkog statusa, koji su vjeroVatno bili sljedbenici zoroastrijske vjere, vješti u umjetnosti tumačenja snova.
Herodot, starogrčki povjesničar, koji je živio više od 400 godina prije Krista, piše u Povijestima da su magovi bili jedno od prvobitnih šest plemena Medijaca, koji su živjeli u zemlji Medije, koja je obuhvaćala dijelove današnjeg Irana i Turske .
Magovi se također spominju u Starom zavjetu u Knjizi Daniela, nazvanoj po židovskom proroku koji je živio između 620. i 538. godine prije Krista i bio je poznat po svojoj vještini u tumačenju snova.
Daniela je 606. godine prije nove ere odveo Daniel iz JeruSalema u progonstvo u Babilon od strane babilonskog kralja Nabukodonozora, koji je postavio Daniela na čelo svojih astrologa, svećenika i proricatelja, što je uloga koju je ostao nakon što je perzijski kralj Darije osvojio Mezopotamiju.
Prema Bibliji, Daniel postaje “poglavica magova”, skupni izraz koji se koristi i za zoroastrijansku svećeničku klasu, kao i za druge “mudrace”.
Upravo ovdje neki znanstvenici sugeriraju da je proročanstvo o “židovskom mesiji” postalo poznato među narodima na istoku, kako je saopćio Daniel.
Identiteti magova koji su konačno posjetili Isusa šest stoljeća kasnije predmet su rasprava među kršćanima, a crkve se ne mogu složiti ni oko broja magova; pri čemu su se zapadne crkve zadržale na tri, a druge tradicije sugeriraju da ih je bilo čak 12.
Zapadni obredi nazivaju magove Baltazarom, Melkiorom i Gašparom, odnosno kraljevima Arabije ili Etiopije, Perzije i Indije.
Ali s obzirom na nedostatak povijesnih zapisa koji bi sugerirali da su takvi pojedinci postojali, otvorilo se polje nagađanja o tome na koga bi se Biblija mogla odnositi.
Dwight Longenecker, katolički svećenik i pisac, sugerira da su magovi s istoka bili astrolozi i savjetnici s dvora nabatejskog kralja u Petri (današnji Jordan).
Druga, manje popularna teorija, sugerira da su stigli iz Jemena, regije u kojoj su bili rudnici zlata i stabla bosvelije i komifore; ista su stabla koristila za proizvodnju tamjana i smirne, objašnjavajući darove koje su muškarci nosili u kršćanskoj tradiciji.
Simbolizam i evolucija
Osim identiteta mudraca, vjeruje se da njihovi darovi također imaju simboličnu vrijednost.
Zlato predstavlja bogatstvo i moć i tumači se kao znak Isusovog visokog božanskog statusa.
Tamjan se koristio kao tamjan u ritualnom bogoslužju i predstavlja božanstvo, dok se smirna koristila kao sredstvo protiv bolova i za balzamiranje mrtvih. Teoretičari sugeriraju da posljednji simbolizira smrtnost i patnju; motivi koji će postati važni u kasnijem Isusovom životu.
Michael Molnar, u svom djelu The Star of Bethlehem: the Legacy of the Magi, navodi da Betlehemska zvijezda potječe iz stvarnog astronomskog događaja i da je zapravo Jupiter, koji se pojavljuje kao jutarnja zvijezda.
U skladu s tim, on datira događaj rođenja u travanj šeste godine prije Krista, s putovanjem koje su mudraci prešli trajalo je više od 12 dana, a umjesto toga naišlo je na višemjesečno putovanje.
Do drugog stoljeća, magi su se počeli nazivati kraljevima, što je možda bio način da se magovi odvoje od proučavanja zvijezda, koje se u ranom kršćanstvu smatralo heretičkim, ili od bilo kakve zablude koja ih povezuje s čarobnjaštvom ili magijom, opet zabranjeno u vjeri.
Do četvrtog stoljeća, neimenovani sirijski pisac imenovao je tri maga i smjestio ih u različita kraljevstva; Hormizdah je bio kralj Perzije, Yazdegerd kralj Sabe, a Perozadh kralj Sabe.
Sirijski su kršćani zauzvrat imali vlastita imena za štovana tri: Larvandad, Gushnasaph i Hormisdas. Ortodoksni etiopski kršćani nazvali bi ih Hor, Karsudan i Basanater. Armenci su ih poznavali kao Kagpha, Badadakharida i Badadilma.
Tek je u šestom stoljeću Excerpta Latina Barbari – napisana u Aleksandriji – imenovala tri Bithisarea, Melichior i Gathaspa. Bila su to imena koja su kasnije u zapadnom svijetu postala Balthasar, Melchior i Gaspar.
Rasprave o tome tko su bili ti ljudi o kojima se govori u Bibliji i jesu li uopće postojali, nastavljaju se stoljećima i čini se da neće biti okončane u skorije vrijeme.
Ali činjenica da se pojavljuju u jednoj od najrasprostranjenijih priča u svijetu znači da će nastaviti intrigirati i kršćanske vjernike i akademike u godinama koje dolaze.
(TBT,MEE)
