Piše: Joe Gill, thebosniatimes.ba
Prije godinu dana objavio sam tekst u Middle East Eyeu u kojem san ustvrdio da “s anarhičnim bilateralizmom i populističkim nacionalizmom u usponu, ovo desetljeće ima sve predznake kraja vremena za globalni politički poredak izgrađen na pepelu 1945.”.
Dva i pol mjeseca kasnije Rusija je napala Ukrajinu i rat se vratio u Evropu. Povijesna istraživanja pokazuju da takve katastrofe nisu sasvim slučajne prirode, već da se događaju s određenim stupnjem ciklićnosti.
Čak i prije ukrajinsko-ruskog rata, upoznali smo se s idejom crnog labuda – globalne krize koju je malo stručnjaka očekivalo prije njezina dolaska, koja se pojavljuje niotkuda i širi gospodarski i politički haos preko granica. Najnoviji događaji ove vrste bili su globalna financijska kriza 2008. i pandemija Covid-19 2020.
Šta je s velikim katastrofama svjetske povijesti? Takvi kataklizmički događaji kao što su Prvi svjetski rat, Crna smrt, ili osvajanja Timura, ili Aleksandra također su utisnuli u umove generacija i povjesničara moć određenih vođa i događaja da preokrenu svjetska pitanja, uzrokujući haos i kaos i kolaps naizgled stabilni sistemi moći.
Ti događaji mogu biti ekonomske prirode, kao što su financijske krize, ili temeljeni na bolesti, poput crne smrti ili pandemije boginja, odnosno politički, poput Francuske revolucije. Za naprednjake i one koji traže pravedniji društveni poredak, sistemki prvrat može biti prilika za radikalno ponovno uređenje državnih i društvenih poslova.
Povijest katastrofe
Nedavno objavljene knjige istražuju način na koji su razdoblja katastrofa oblikovala svijet, kao što su Walter Scheidel The Great Leveler: Violence and the History of Inequality, from the Stone Age to the Twenty-First Century i Geoffrey Parker‘s Global Crisis: War, Climate Change, i Katastrofa u sedamnaestom stoljeću.
Dok Scheidel istražuje ogroman niz skupova podataka o svjetovnom prihodu i bogatstvu i njihovu povezanost s ratom velikih razmjera, društvenim kolapsom i revolucijom tokom nekoliko milenija, Parkerov se rad usredotočuje na smrtnost, glad, klimatske promjene i bolesti u “općoj krizi” 17. stoljeća.
Rat i mir i rat (2005.) evolucionističkog znanstvenika Petera Turchina uzeo je teoriju arapskog filozofa Ibn Khalduna o asabiyya – suradnji i solidarnosti unutar društvenih grupa ili plemena protiv raspadajućih carstava – da bi istražio način na koji se civilizacijski sukobi i krize odvijaju kroz više generacija. (Khaldun je imao audijenciju kod Timura tokom opsade Bagdada 1401. i razgovarao s njim o povijesti. Rekao je Timuru: “Suverenitet postoji samo zbog grupne solidarnosti – asabiyya – i što je veći broj u grupi, veći je opseg suvereniteta.”)
Kroz ove i druge radove koji pokušavaju ocrtati globalne, dugoročne trendove usred složenosti i mećave događaja u svjetskoj povijesti, moguće je identificirati određene obrasce promjena. Razdoblja relativne stabilnosti slijede razdoblja kriza i, u kritičnom i produljenom razdoblju, ratovi, revolucije i preokreti ruše postojeći svjetski poredak, ostavljajući ga skršenim i zauvijek promijenjenim.
Čini se da povijesna istraživanja pokazuju da takve promjene nisu sasvim slučajne prirode, već dolaze uz određeni stepen pravilnosti kojega svakodnevni promatrači možda nisu svjesni, budući da su obrasci trendova vrlo produženi i tvore uočljiv obrazac tokom više od jedan prosječan životni vijek.
Sedam velikih kriza
Zapravo, takve katastrofe ili preokreti koji mijenjaju svijet događaju se otprilike svakih 120 do 150 godina. Uključuju ratove, invazije, građanski rat, ekonomske krize i revolucije, kao i klimatske i virusne događaje, obično u kombinaciji takvog intenziteta da državne strukture i carstva nisu u stanju izdržati uključene sile te podliježu haosu i propadaju.
U svakoj eri te katastrofe imaju specifične i lokalne uzroke, ali stvaraju kombiniranu ukupnost međudjelovanja sila koje izazivaju ozbiljne krize društva, ekonomije i geopolitičke sukobe koji donose sveobuhvatni sistemski poremećaj.
Sedam velikih katastrofa prošlog milenije, obrnutim hronološkim redom, su sljedeći:
1910-45 – Pad dinastije Qing u Kini. Prvi svjetski rat; Ruska i meksička revolucija, raspad euroazijskih monarhija i imperija. Pandemija gripe. Uspon fašizma i komunizma.
1780-1815 – Revolucionarni ratovi u Americi, Francuskoj i drugim evropskim državama. Podvajanje špansko-američkih kolonija; Haićanska revolucija. Kraj Svetog Rimskog Carstva. Pojava evropske nadmoći u Aziji i na Bliskom istoku.
1630-1660 – Građanski rat i revolucija u Engleskoj, Evropi i Kini. Tridesetogodišnji rat u Europi. Revolucija i slom dinastije Ming u Kini. Pogubljenje engleskog kralja Charlesa. Građanski rat La Fronde u Francuskoj. Doba početka izolacije Japana.
1518.-1550. – Špansko osvajanje carstava Asteka i Inka, veliko umiranje domorodačkih naroda od evropskih epidemija. Protestantska revolucija u Evropi. Mogulsko osvajanje sjeverne Indije.
1368-1405 – Uspostavljena dinastija Ming. Timurovo osvajanje Bizanta, Perzije, Rusije i Bagdada. Propast srednjovjekovnog sistema u Evropi nakon crne smrti; seljački ustanak u Engleskoj i razdoblje građanskog rata pod Richardom II.
1215.-1260. – Mongolsko osvajanje Kine, Perzije, Kijeva, Poljske i Bagdada, okončanje islamskog hilafeta, stvaranje najvećeg kopnenog carstva koje je svijet ikada vidio.
1070.-1100. – Turci Seldžuci zauzeli su bizantsku Anatoliju, Alep i Jeruzalem (1071.). Prvi križarski rat, invazija zapadnih kršćanskih snaga na Levant, osvajanje Jeruzalema (1099.).
Ova teza ne odbacuje činjenicu da je između vrhunaca krize bilo velikih ratova, građanskih sukoba i drugih previranja. Takvi se događaji događaju prilično često kada se analiziraju tijekom dugih vremenskih razdoblja; međutim, oni obično ne donose sveobuhvatni državni ili imperijalni pad ili revoluciju.
Razlika je u tome što su izvan velike sistemske krize postojeće elite i imperijalne države u stanju izdržati razne prijetnje i izazove, slomiti pobune i odbiti invazije, boriti se i gubiti ratove, te živjeti za borbu za drugi dan.
Ali u opisanoj fazi generalizirane krize, koja se događa samo jednom u više od jednog stoljeća, postojeće društveno-političke strukture prolaze kroz nasilne i kataklizmičke promjene, obično dovodeći do propasti nekih državnih i imperijalnih sistema.
Sljedeća globalna kriza
Postoje značajne varijacije hronološki i kvalitativno u intervalima između velikih katastrofa. Međutim, sa sigurnošću se može reći da, ako se ovaj obrazac drži, negdje između sada i 2030-ih postoji velika vjerovatnoća da će doći do kataklizmične svjetske krize.
Mnogi bi rekli da se od 2020. čini kao da smo ušli u razdoblje dugotrajne, intenzivne krize, iako ono što možda zapravo proživljavamo je akumulacija uvjeta koji su prethodnici potpunog globalnog preokreta.
Krize s kojima smo suočeni dobro su poznate: nastajući globalni sukob istok-zapad, koji uključuje sve velike sile (SAD, Rusiju, Kinu i EU, kao i potencijalno Izrael i Iran); neizbježni ekološki slom koji dovodi do masovne gladi i miliona koji bježe preko granica; globalna financijska kriza uzrokovana sve većim dugom i ekstremnom nejednakošću.
Jedino je pitanje gdje će biti žarište(a) koje izaziva višedimenzionalnu krizu? Kandidata je mnogo: Ukrajina/Rusija, Kina, Iran, Egipat ili još nepoznati drugi.
Politički, tradicionalne konzervativne i socijaldemokratske stranke suočene su s izazovima krajnje desnog populizma i, u manjoj mjeri, nove ljevice i islamističkog populizma.
To dovodi do pitanja: što bi moglo zamijeniti propadajuće predstavničke demokratije, jednostranačke države i oligarhijske autokracije koje trenutno dominiraju planetom? Čeka li neki novi model vladanja na pragu, u bujici novih ideja koje dolaze iz raznih pokreta, poput radikalnih zelenih i lijevih pokreta, ili je vjerovatnije razdoblje svjetske autokracije ili neofašizma? I jedno i drugo je moguće, s obzirom na ozbiljnost krize s kojom smo suočeni.
Zapadni liberali i dalje su uvjereni da će u borbi između demokracije i autoritarnih država Rusije, Kine i Irana potonji biti poraženi. To je utješna priča. Ipak, zapadne su elite slijepe za granice naših demokratskih sustava, koji su pokazali daleko veću sposobnost da zaštite bogatstvo elite nego da se nose s mnogim krizama s kojima se suočavaju njihova društva, uključujući sve veću nejednakost, neispravne javne usluge, rasizam, klimatske promjene i siromaštvo .
Ono što je još predvidljivo u narednom razdoblju jest da je povratak stabilnosti malo vjerovatan i neće se dogoditi prije nego što uđemo u razdoblje intenzivne, nasilne i dugotrajne krize na regionalnoj i globalnoj razini.
(TBT, MEE)
