Piše: Ivan Krastev, thebosniatimes.ba
U Evropi je ovih dana atmosfera slična onoj iz prvih nedjelja pandemije: živimo sa osećajem da je smak svijeta pred vratima. Priče o virusu zamjenio je strah od ruskog nuklearnog oružja. Evropski mediji su puni mračnih naslova o nestašicama energenata i isključenjima struje. Analitičari se slažu da bi inflacija i rastući troškovi života lahko mogli izvesti milione Evropljana na ulice. Broj migranata koji su ove godine ušli u Evropsku uniju daleko prevazilazi broj ljudi koji su 2015. došli iz Sirije. Ratna mašinerija Kremlja samo pogoršava situaciju, jer uništavanjem infrastrukture u Ukrajini ostavlja bez struje i vode tamošnje stanovništvo.
Ipak, malo je vjerovatno da će Evropa zbog teške zime odustati od svoje podrške Ukrajini. Smjenjuju se vlade evropskih saveznika, ali sankcije Rusiji opstaju. Pogledajte samo Italiju, gdje je i nova vlada krajnje desnice prihvatila evropski konsenzus. Većina Evropljana ima moralni otpor prema brutalnosti Rusije. Nedavni uspjesi ukrajinske vojske tome su dodali nadu. Zapravo, kako Ukrajina napreduju na bojnom polju, tako raste podrška Ukrajini u Evropi. Ali najvažniji faktor je sa druge strane Atlantika. Kada je premijer Mađarske Viktor Orban, Putinov najbliži saveznik u Evropskoj uniji, nedavno izjavio da se „nada za mir zove Donald Trump“, izrazio je nešto što svi Putinovi saveznici u Evropi znaju: samo promjena američke politike može da utiče na stav zapada o Ukrajini. Kada je reč o trajnoj podršci Kijevu, slaba karika je Amerika, a ne Evropa.
Ali ovaj rat neće trajati vječno. A upravo će u miru, poslije rata, narasti tenzije u Evropi.
U razmišljanjima o tome kako bi se ovaj rat trebao završiti formirala su se tri različita tabora: realisti, optimisti i revizionisti. Svaki se može naći među političarima i biračima u gotovo svim evropskim zemljama, ali nisu svi svuda podjednako zastupljeni: u zapadnoj i južnoj Evropi debata se uglavnom vodi između realista i optimista; u Ukrajini i nekim istočnoevropskim zemljama raspravljaju optimisti i revizionisti. Razlike se najbolje mogu objasniti geografijom i historijom. Zapadni Evropljani se prije svega plaše nuklearnog rata; istočni Evropljani strahuju od povratka svojih zemalja u rusku sferu uticaja u slučaju poraza Ukrajine.
Takozvani realisti smatraju da bi evropski cilj trebao biti da Rusija ne pobjedi, da Ukrajina ne izgubi i da se rat ne proširi. Izjave francuskog predsjednika Emanuela Macrona dobro ilustriraju ovaj stav. Po toj logici, Ukrajini treba pomoći da oslobodi što više svoje teritorije, ali njena pobjeda mora biti ograničena, jer bi u suprotnom bio povećan rizik da Rusija upotrebi taktičko nuklearno oružje. Tako na primjer Ukrajina ne bi trebala pokušavati da povrati Krim koji je Rusija anektirala 2014.
Realisti s pravom smatraju da je aktuelni rat opasniji od sovjetsko-američke konfrontacije tokom hladnog rata, jer je hladni rat bio sukob između dvije sile podjednako uvjerene da je historija na njihovoj strani. Zapad je sada suočen sa liderom apokaliptičnih uvjerenja koji ne želi svijet bez jake Rusije.
Drugi tabor čine optimisti. Oni kraj rata vide ne samo kao ukrajinsku pobjedu, već i kao kraj Vladimira Putina. Po njima su vojni poraz Rusije i kontinuirani efekti sve razornijih sankcija jasni pokazatelji da je ruskom predsjedniku odzvonilo. Oni podržavaju odbijanje Zelenskog da pregovara sa Putinom. Zastupnici ovog stanovišta, uključujući njemačke Zelene i većinu istočnih Evropljana, tvrde da se trajni mir može postići samo neograničenom podrškom Ukrajini. Rusiju ne treba samo zaustaviti, već i poraziti.
Revizionisti ne vide rat u Ukrajini kao Putinov već kao ruski rat. Za njih bi jedina garancija mira i stabilnosti u Evropi nakon završetka ovog rata bilo nepovratno slabljenje Rusije, uključujući i raspad Ruske Federacije. Oni se zalažu za podršku separatističkim pokretima u zemlji i držanje Rusije što dalje od Evrope, bez obzira na političke promjene u zemlji. Po njihovom mišljenju, rat koji je započeo Putinovom tvrdnjom da Ukrajina ne postoji trebalo bi se završiti konačnim raspadom ruske imperije. Ne iznenađuje to da je strategija „Kraj Rusije“ najpopularnija u zemljama koje su u prošlosti stradale pod vlašću Moskve: u Poljskoj, baltičkim republikama i, naravno, u Ukrajini.
Svaka od ovih škola mišljenja ima svoje razumne protivnike. Kritičari realističkog pristupa s pravom insistiraju da je realizam već isproban 2015. kada je Rusija napala istočnu Ukrajinu i da se nije dobro pokazao. Magijski realisti pate od viška optimizma kada vjeruju da su Putinovi dani odbrojani. Promjena režima u Rusiji koju optimisti priželjkuju skoro je nemoguća u praksi. I kako bi se odvijali pregovori na osnovu njihovih željenih ciljeva? Konačno, pozivi revizionista da se Rusija demontira mogli bi dovesti do neželjenog efekta da motivišu ruske građane za učešće u ovom ratu, što Putinu do sada nije polazilo za rukom.
U času kada su ruske trupe bile na periferiji Kijeva, razlike između realista, optimista i revizionista nisu bile bitne. Jedini cilj je bio spriječiti da Ukrajina bude pregažena i da Putin ostvari pobjedu. Međutim, uspjesi ukrajinske vojske posljednjih mjeseci doveli su razlike među ovim taborima u centar evropske debate. U tom smislu, evropskom jedinstvu ne prijeti Moskva već su uzroci mogućeg razdora različiti stavovi o kraju rata u Ukrajini. To ćemo osjetiti već ove zime, s jačanjem pritiska građana EU da se uđe u pregovore sa Moskvom.
Suprotstavljeni narativi i vizije o željenom ishodu rata toliko su opterećeni emotivnim i moralnim nabojem da će svaki dogovor biti bolno kompliciran. Ali nekakav zajednički okvir za razrješenje rata urgentno je potreban. Bez toga, strah Ukrajine da će je zapad izdati i Putinov strah da će Rusija biti vojno ponižena podstiču eskalaciju do krajnjih granica.
(TBT, The New York Times)
