Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Kada se sagledaju u povijesnoj retrospektivi, hrvatski, čitaj: katolički, pa čak i: kršćanski odnosi prema Bosanskim Muslimanima i Bosni, može se s pravom zaključiti da su se oni odvijali na dvjema potpuno različitim, čak suprotstavljenim tračnicama. Na jednoj strani je, uvjetno kazano, starčevićanska tračnica međusobnog razumijevanja, poštivanja, saradnje, čak i pomaganja u nesreći i sreći između kršćana i muslimana, a na drugoj strani je štrosmajerovska tračnica koja je na Bosnu gledala kao na „zemlju misije“, a u njezinim muslimanima vidjela remetilački, istina južnoslavenski faktor koga se mora asimilirati u kršćanstvo i ukomponovati – u ondašnjim prilikama (druga polovina 19.st.) – u austro-ugarski društveno-politički ustroj.
„PREDZIĐE KRŠĆANSTVA“
Pravo govoreći, i starćevićanska politika prema Bosanskim Muslimanima je, u konačnici, bila asimilatorska, ali na jedan mnogo blaži način od štrosmajerovske – u tome smislu što je našu zemlja tretirala kao sastavni dio Hrvatske, a Bosanske Muslimane kao „hrvatsku pasminu“ i „najstarije i najčistije plemstvo što ga Europa ima“ (v. Izabrane spise Ante Starčevića). (U predgovoru one jedne od kultnih knjiga našeg naroda Genocid nad Muslimanima 1941-1945, njezini priređivači Vladimir Dedijer i Antun Miletić kažu:“Jedan od oblika zločinačkih radnji genocida jeste i oduzimanje subjektiviteta jednog naroda ili javnog proglašavanja da on pripada drugom narodu…“). Izvjesno je, međutim, da starčevićanstvo nije zagovaralo antemurale christianitatis politiku prema islamu i muslimanima, nego politiku poštivanja islama i muslimana, saradnje sa njima i savezništva u borbi za „čisti duh“ Hrvatstva te za samostalnost Hrvatske koja se, pogotovo nakon propasti Ilirskog pokreta, opirala hegemoniji Austrije, Ugarske i Venecije nad njom. Da podsjetimo, gledanje na Hrvate i Hrvatsku kao na „predziđe krćanstva“ značilo je zabranu „poganima“, tj. sljedbenicima „Arapskog varalice“ (kako zagovornici ovog političkog koncepta nazivaju poslanika Muhammeda, a.s.) da stupe na kršćansko, u ovom slučaju hrvatsko tlo. No, kako se opirao ovim trima silama, „unionistima, mađaronima i austrofilima,“ „Otac domovine“, utemeljitelj Stranke prava i pravaškog pokreta, Ante Starčević (1823-1896), još se žešće opirao „jugoslavenima-srbofilima“ kao, po njemu, najvećoj opasnosti za njegova dva najvažnija, već spomenuta politička cilja. Onoga časa kada je napustio „ilirsku utopiju,“ Starčević – čija je majka bila pokatoličena pravoslavka iz Like i koji je često govorio, i pisao, ekavskim narječjem dotle često zvanog ilirskoga jezika – naglo se okrenuo protiv Ljudevita Gaja i Vuka Karadžića, ali i protiv svakog vida sveslavenstva: zanijekao je postojanje „serbskoga jezika“ (Vuk je, pak, smatrao da svi južni Slaveni govore tim, serbskim jezikom, zanijekavši postojanje hrvatskoga jezika – v. tadašnji Srpski dnevnik i Srpske novine!). Od sudbinske je važnosti ne samo za Bosanske Muslimane, nego i za sve Bosance znati da je ovaj jedan od najuticajnijih političara našeg regiona protiv južnoslavenskih pravoslavaca iliti Srba uputio najotrovnije strijele svoje mržnje i esktremizma, pišući:“Slavoserbi… su sužanjska pasmina, skot gnjusnii od ikojega drugoga“ – stav koji će, u narednom stoljeću, imati strahobne, krvave posljedice, o čemu će biti kasnije riječi. Na drugoj strani, trebalo bi znati da Starčević, dotadašnji teolog, koji se 1850.g., zarad svoga Hrvatstva, otisnuo i na studij islamistike, ne samo što slavi Bosanske Muslimane kao „hrvatsko plemstvo,“ nego slavi i islam i ukupnu islamsku kulturu i civilizaciju, pobijajući uvjerenja (koja su, jasno, širili zagovornici politike antremurale christianitatisa ) da je islam „neprijatelj kršćanstva i hrvatskoga naroda“. (Prisjetimo se ovdje da smo sličan slučaj imali na Siciliji, gdje je bilo oko 300 džamija, i gdje je živjelo bar stotinjak hiljada muslimana koje su podržavali vladari Roger II, Manfred, Fridrik II.) U svome poznatom eseju pod naslovom Muhamed, objavljenom u Hrvatskom kalendaru za 1858.g., Starčević pledira da se hrvatski narod upozna „sa muhamedanskim verozakonom, koga se veliki del naše po kervi i jeziku najčistie bratje derži.“ Štaviše, u vrijeme kad su evropske sile rješavale tzv. istočno pitanje, Starčević staje na stranu Osmanli Devleta, a suprotivu Austrije. (Kada Hrvatski sabor, 1876.g., u okviru obilježavanja 300. godišnjice bitke pod Sigetom, u kojoj je poginuo hrvatski vojskovođa i ban, „jedan od najslavnijih velikana hrvatske historije“, Nikola Šubić Zrinjski (1506-1566), poziva zastupnike na premijeru „pjevanke“ (opere) Ivana Zajca, Starčević odbija da pođe grmeći u Saboru da je Zrinjski „izdajica“ koji se borio na strani neprijatelja hrvatskog naroda. Neka ovdje bude pripomenuto da je ta opera, najpopularnije hrvatsko glazbeno-scensko djelo, kojim se širi mržnja prema islamu, muslimanima i Turcima, izvedena preko 1370 puta, i danas se izvodi! Druga dva djela iz „tisućljetne hrvatske kulture“ koja su proširila istovrsnu mržnju u hrvatskom narodu, pa i šire, na cijelom slavenskom jugu, bila su spjev Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, objavljeno 1846.g., i putopis njegova brata Matije, Pogled u Bosnu, 1842.)
Isto tako, neka bude pripomenuto da je na području današnje Hrvatske živjelo najmanje 100 „tisonšta“ muslimana, koji su, na potezu od Vukovara do Zadra, bili sagradili preko 200 džamija, mesdžida i tekija. I ti žitelji, „saracenski bezvjerci“, prognani su i poubijani, a njihove bogomolje spaljene i porušene u stoljećima koja su prethodila Anti Starčeviću i njegovom pravaškom pokretu. (O tome šire v. u iscrpnim studijama nekadašnjeg zagrebačkog muftije, Ševke-ef. Omerbašića, Islam i muslimani u Hrvatskoj,Mešihat IZ-e u Hrvatskoj, 2010., i Jadranski dragulji, isti izdavač, 2016.)
LARGA VIDA A STROSSMAYER
Josip Juraj Strossmayer / Štrosmajer (1815-1905), hrvatski biskup i političar njemačkog porijekla, utemeljitelj JAZU-a (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti), gorljivi pristaša Ilirskoga pokreta, imao je sasvim drukčije pogled na Bosnu i njezine muslimane. Prije svega, on je u „sveslavenstvu“ vidio faktor koji će, kako je zagovarao, dokinuti „grozu muhamedanskog jarma“ na Balkanu, radi čega je radio na zbližavanju Istočne i Zapadne crkve i vjerskom jedinstvu „među Slavenima.“ Povezujući Vatikan i sve južnoslavenske zemlje, on se zalagao za to da Austro-Ugarska u Bosnu pošalje tako „prosvijetljenog“ i radinog biskupa koji će toliko raditi na „povratku kršćanstva i njegovih vrednota“ da će „muhamedanstva nestati“ u našoj zemlji. I ne samo u našoj zemlji, nego bi „Joca Štroca“, kako ga je nazivao Starčević, da ga nestane sve do Aja Sofije u Carigradu, koju je zamišljao vratiti u Hagiu Sophiu. (Pripomenimo ovdje da je on bio aktivni sudionik I.vatikanskoga koncila 1869.-1870.g., gdje je izlagao svoje dalekosežne antimuslimanske vizije. U svim većim gradovima na Balkanskom poluotoku nalaze se spomenici ovom velikom „prosvjetitelju“; u Sarajevu se i danas nalazi njegova ulica, na jednoj od najljepših promenada u gradu, gdje „muhamedovsko“ plemstvo, oslobođeno „jarma“ islama, danonoćno šenluči uz Carlsberg pivo.)
Austro-Ugarska monarhija samo je kratkotrajno slijedila Štrosmajerov katolički prozelitizam; godine 1912. car Franjo Josip, darujući poklon muslimanskoj zajednici u Beču za izgradnju prve džamije, de facto prvi u Evropi priznaje islam kao državnu religiju; godine 1916. to će učiniti i Hrvatska. No stvari su krenule po zlu nakon dva historijska pucnja – onim prvim, Principovim, kada je ovaj martoloz iz nekog sela kod Bosanskog Grahova ubio prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu suprugu u blagoslovljenom stanju, Sofiju, vojvotkinju od Hochenberga, koji trenutak nakon što je ona, u Vijećnici, darovala sirotane sve četiri monoteističke religije koje obitavaju u Bosni, i onim drugim, ništa manje zlim pucnjem: onim na Stjepana Radića, istinskog vođu hrvatskog naroda, predsjednika Hrvatske seljačke stranke, u Saveznoj skupštini u Beogradu 1928.g. Manje je poznato da je atentator, Puniša Račić, pucao u Radića nakon što je on upozorio velikosrpski četnički pokret da milć / grunt u Bosni, u izrazitoj većini (preko 72%) pripada njezinim muslimanima, potom i katolicima, te da se u Bosni, provedbom tzv. agrarne reforme, vrši najteži oblik otimačine zemljišta od muslimana i katolika. (O tome šire v. u radovima Ive Banca, profesora sa Yale i Zagrebačkog sveučilišta.) Nakon ubistva Radića, ustaški pokret pod vodstvom Ante Pavelića do krajnjih konsekvenci proveo je Starčevićeve ideje: da su bosanski muslimani „hrvatsko cvijeće“, da Bosna pripada Hrvatskoj, a da su „Slavoserbi“ „skot gnjusni“. Rješavajući svoje odnose preko leđa Bosanskih Muslimana i njihove prapostojbine Bosne, koju dijele sa njezinim pravoslavcima, katolicima i jevrejima, Pavelićevo pravaštvo je počinilo genocid nad „nearijevskom rasom“, hrvatskim i bosanskim pravoslavcima / Srbima, Jevrejima, Romima, ali i Bosanskim Muslimanima, ubivši samo u Jasenovcu najmanje 70. 000 ovih nedužnih ljudi, među kojima i 2.000 Bosanskih Muslimana, o čemu se uporno šuti evo već osamdeset godina. A „Slavoserbi“, pod vodstvom agenta Kominterne i Komunističke partije Jugoslavije, uzvratili su im Bleiburgom, Jazovkom i inim masovnim stratištima ubivši ništa manje katolika i – prema nezvaničnim historijskim podacima- oko 60.000 Bosanskih Muslimana koji su bježali sa svojih ognjišta u sjevernoj i istočnoj Bosni ispred „narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije“ na Zapad!
Šta je bio rat na prostoru Jugoslavije u periodu između 1992. do 1995.g.? Ništa drugo do nastavak Drugog svjetskog rata – kada su, ponovo, pravaši i „slavoserbi“ rješavali svoje odnose preko leđa Bosne i njezinih muslimana i katolika. Tada se na čelo Hrvatske – i hrvatskog naroda – stavio Titin general, Franjo Tuđman. Do njegova dolaska na vlast, odnosi između katolika i muslimana u Bosni i Hrvatskoj bili su gotovo pa idilični, u duhu izvorne politike Ante Starčevića; čak su i povijesne reminiscencije na Štrosmajera i Pavelića bile nestale. Franjo Tuđman je, u odnosu na Bosnu i njezine muslimane, vodio politiku dvostrukog genocida, najprije onog kojim se oduzima nacionalni subjektivitet jednom narodu, a onda i onog fizičkog. Za saveznike je uzeo “slavoserbe“ kako bi sa njima raskomadao Bosnu, pretvorio se u ratnog zločinca, ekstremnog islamomrsca i šovinistu, arhitektu udruženog zločinačkog poduhvata – fašističke tvorevine „Herceg-Bosne“ i agresora. Usputno, njegova politička strategija nije bila, kako se obično misli, da sa velikosrpskim pokretom na čelu sa isto tako ratnim zločincem i genocidašom Slobodanom Miloševićem podijeli Bosnu između Hrvatske i Srbije, nego da je podijeli tako da „muslimanima“ ostane mala državica unutar „BeiHa“ koja bi bila tampon-zona između velike Srbije i velike Hrvatske, kako bi „muslimani“ bili jedna masa koja bi služila samo kao zaštitni omotač koji bi čuvao granice „podebljane“, proširene hrvatske „kifle.“ U takvoj strategiji, u kojoj bi Bosna ostala čak i bez realnih kontura države, ostvarila bi se Štrosmajerova zamisao o „nestanku muhamedanstva“ na ovim prostorima. Najbolji provoditelj Tuđmanove štrosmajerovštine bio je udbaški lupež iz Hercegovine, Mate Boban, sa svojom klikom. U savezništvu sa katoličkim /kršćanskim prozelitskim silama, Tuđman se „riješio“ „slavoserba“ počinivši genocid nad njima u Kninskoj krajini i Slavoniji, a u dogovoru sa Karadžićevim četnicima „isisao“ katolike /Hrvate iz sjeverne Bosne i nastanio ih u područjima Hrvatske odakle je protjerao Srbe. Prognani Srbi,pak, naselili su se, uglavnom, u Bosni, i to u onom njezinom dijelu koji je u Dejtonskom mirovnom sporazumu nazvan po genocidnoj tvorevini „Republika Srpska.“ U jeku rata i hrvatske agresije na Bosnu, Mate Boban je, revoltiran ponašanjem tadašnjeg hrvatskog kardinala Kuharića, bjavio uveno, programatsko i pogromaško pismo u kome Bosanske Muslimane naziva „Turcima“ i zaziva antemurale christianitatis za njih. Na tragu najboljih starčevićanskih tradicija, kardinal Franjo Kuharić sa gnušanjem odbija i ovo pismo i politiku ove dvojice genocidaša prema Bosni i Bosanskim Muslimanima, kao i prema ostalim narodima koji u Bosni žive. U najcrnjoj tuđmanovštini, Zagreb ostaje metropola političke svjetlosti i kulture: protiv Tuđman-Bobanove inkvizicije ustali su Vlado Gotovac, Ivan Supek, Predrag Matvejević, dr. Šentija, Stipe Mesić, Perica Jurić, Vesna Pusić, Stjepan Meštrović, Marko Veselica, Ante Kovačević, Nikola Muslim, Igor Mandić…, krem tadašnjeg hrvatskog društva, a u Bosni su to bili: Ivan Lovrenović, Mile Stojić, Miljenko Jergović, Željko Ivanković… i brojni drugi pisci i fratri, pa čak i kardinal Vinko Puljić.
Nažalost, Tuđmanova politička organizacija, HDZ, kako ona u Bosni, tako i njezina centrala u Zagrebu, nastavlja ići onom Štrosmajerovom tračnicom. Ta politika ima svoje manje-više tajne centrale -na Zapadu, ali i u Rusiji. U Vatikanu? Najvjerovatnije – jer, prema našim izvorima, Vatikan, umjesto da slijedi politiku otvorenosti prema islamu i muslimanima koju je proklamirao na Drugom vatikanskom koncilu (1962-1965), okrenuo se politici „disanja kršćanstva na oba plućna krila.“ Ta bi se politika mogla sažeti u jednoj izjavi već spominjanog Franje Ferdinanda koju je dao neposredno pred dolazak u Bosnu, a koja glasi:“Najprije ih treba sve (pravosolavce, muslimane i katolike) staviti u isti kotao, a zatim pustiti da katolici isplivaju na površinu.“ Pred tom politikom, zagrebačka metropola gotovo da je ušutjela, glasnu se ponekad samo Stipe Mesić i Vesna Pusić, dok sva ostala gospoda, koju smo malo prije spomenuli, šuti ko zalivena, i slavi: Larga vida a Strossmayer!
(TBT)
