Djecu ne možemo zaštititi odh istorije. Milioni porodica su izgubili svoje domove u Ukrajini zbog ruske invazije. U Delhiju je rekordna temperatura od 50 stepeni primorala djecu da budu zatvorena u kućama tokom ljeta, spriječila ih da se igraju i idu u školu. Cijena hrane vrtoglavo raste dok djeca u cijelom svijetu pate od gladi. Mlade generacije se suočavaju sa velikim historijskim pitanjima: Zašto postoje ratovi? Koje je mjesto čovjeka u prirodi? Šta je novac i zašto je tako važan?
Ponekad se djeca prema ovim pitanjima odnose mnogo ozbiljnije od odraslih. Oni sumnjaju u stvari koje odrasli podrazumijevaju. Odrasli se ponekad ljute kada dijete reagira sa „zašto?“ na svaki odgovor koji dobije, ali većina djece želi doprijeti do suštine stvari na način od koga su odrasli odustali.
Još jedna stvar od koje ne možemo odbraniti djecu jeste njihova izloženost fiktivnim historijskim pričama. Od ranog uzrasta djeca su bombardirana predanjima i mitovima ne samo o nedavnim aktuelnim događajima, već i o temeljnim kretanjima ljudske historije – ko smo, odakle smo došli i kako smo stigli dovde.
U Izraelu, na primjer, većina djece, čak i iz sekularnih porodica, mnogo ranije čuje priče o raju i gleda živopisne prizore iz Nojeve barke nego što čuje za neandertalce i vidi slike iz doba paleolita iz pećine Lasko ili sa ostrva Sulavesi. To ima svoju cijenu. Postoji direktna veza između iskonske zapovjesti „Rađajte se i množite se, i napunite zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih i od svega zvjerinja što se miče po zemlji“ i aktuelne ekološke krize. Može se ustanoviti i veza između historijskih mitova o kojima se uči u ruskim školama i invazije na Ukrajinu i svjetske krize hrane.
Kada su ljudi izloženi ovakvim mitovima dok su mladi, teško im je da ih se kasnije oslobode. Stoga je neophodno razgovarati sa djecom o ozbiljnim pitanjima na odgovaran i naučan način zasnovan na dokazima, a ne samo na vjeri. Ali kako to učiniti? To nije lahak izazov. Nedavno sam se našao pred njim pišući knjigu za djecu o historiji svijeta.
Postoje teme o kojima je zabavno pisati. Na primjer, kako su lovci sakupljači živjeli u kamenom dobu kada su ljudi lutali divljim šumama, a djeca provodila vrijeme učeći da se penju po drveću, prate životinje i pale vatru. Ali neke druge teme su daleko kompliciranije. Na primjer, šta se dogodilo kada je drevni sapiens sreo neandertalca? To pokreće pitanja kao što su rasizam, rat, izumiranje i uništenje. Kakav je bio život djeteta iz primitivne mešovite zajednice čija je majka bila sapiens, a otac neandertalac?
Nužno je razgovarati o mračnim stranama historije, ali kako da time ne uplašimo djecu? Osnovno načelo je da je bolje sačekati sa detaljnim opisima zločina do uzrasta kada će djeca biti u stanju da ih podnesu. Umjesto opisa zločina, kada se govori o mračnim stranama historije bolje je naglasiti da ljudi mogu birati i djelovati. Čak i u jako teškim okolnostima ljudi obično mogu promijeniti stvari nabolje. Ovo nije puka želja, već osnovni princip historije. Historija nije samo istraživanje prošlosti i nije lista ratova, katastrofa i mrtvih vođa koji su vladali prije mnogo hiljada godina. Historijska nauka proučava kako su se stvari mijenjale.
Ako mislimo da je svijet oduvijek bio isti i da je način na koji živimo jedini mogući, naravno da ćemo misliti da ne možemo ništa promijeniti i da ne postoje rješenja za velike probleme koje imamo. Čak i ako je situacija nepravedna, šta se može učiniti? „To je život“, obično kažemo. Ali kada učimo historiju shvatamo da ljudi nisu uvijek živjeli na ovaj način i da se svijet stalno mjenja. Ljudi su napravili ovaj svijet i oni ga mogu promijeniti. Naravno, to nije lahko, ali mnogo puta se već desilo.
To je snaga proučavanja historije: ona pomaže u mjenjanju svijeta. To je i razlog zašto se mnoge vlade plaše proučavanja historije. Autoritarne vlasti rijetko zabranjuju učenje matematike ili fizike. Ali često zabranjuju ljudima i posebno mladim ljudima da uče određene djelove historije. To se proteže u daleku prošlost, do davno mrtvih vladara koji su vladali hiljadama godina prije nas: oni iz groba pružaju svoje ukočene ruke da bi zarobili našu svijest i zaustavili promjene.
Ti drevni vladari su izmislili i raširili priče o bogovima i narodima, o novcu i ljubavi i milijarde ljudi i danas vjeruju u njih i povinuju im se. Da bismo se oslobodili ove zamke, moramo razumjeti kako su te priče uopće nastale i širene. Tako ćemo razumjeti da su one zapravo samo priče. Djeca koja pitaju „zašto?“ su snaga koja može da do srži uzdrma drevna predanja.
Postoji još jedna tačka u kojoj treba biti oprezan kada se sa djecom razgovara o ozbiljnim pitanjima. Moramo izbjeći ne samo izazivanje parališućeg straha u djeci, već i prebacivanje naše odgovornosti na njih. Mnogo puta mi odrasli očekujemo da se djeca pridruže našim projektima i riješe probleme koje smo mi željeli riješiti, ali nismo uspjeli. Zato je kada razgovaramo sa djecom o ozbiljnim pitanjima poželjno da se povremeno zaustavimo i upitamo zašto to činimo.
Svaki čovjek nosi veliki teret. Kada podučavamo djecu historiji, često pokušavamo da jedan dio tog tereta prebacimo na njihova pleća. Želimo da mladi nastave održavati vjeru, sjećanja, identitete i ratove koji su na nas natovareni tokom života. „Pogledajte djeco, ja sam nosio ovaj teret, a sada je red na vas“.
To nije pravedno. Daleko bolji razlog podučavanja historije jeste da se pomogne djeci da se oslobode bar nekih strahova, iluzija i mržnji. „Pogledajte moj teret djeco. Nosio sam ga godinama i bio nesretan. Vi ga ne morate nositi“.
Proučavanje historije bi moglo da bude oruđe oslobođenja, a ne sputavanja ljudi. Instrument koji će dovesti do novih sporazuma, a ne vječnog održavanja starih sukoba. Glavni cilj proučavanja historije nije sjećanje na prošlost, već oslobađanje iz njenog samrtnog zagrljaja.
(TBT, Haaretz, Autor: Yuval
