Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Dok ukrajinske snage vraćaju dijelove svoje teritorije uz povlačenje demoralisanog ruskog okupatora, Vladimir Putin pojačava prijetnju nuklearnim napadom. Svjetski političari oštro upozoravaju Kremlj, a komentatori porede aktuelni trenutak sa kubanskom raketnom krizom iz 1962. i drugim epizodama velikih napetosti koje su mogle završiti nuklearnom katastrofom. Za to vrijeme, oko 15.000 Ukrajinaca je na mogući kraj svijeta reagiralo na manje apstraktan način: navodno su se prijavili za masovnu seksualnu zabavu u okolini Kijeva.
Očekuje se da učesnici Orgije na Ščekavicji: Zvanični kanal „ukrase svoje ruke štraftama koje označavaju njihovu seksualnu sklonost. Ljudi zainteresirani za analni seks treba da nacrtaju 3; od onih koji su zainteresirani za oralni seks zatraženo je da pokažu 4 štrafte“. Sada se javljaju i druge slične grupe, kao ona koja sprema orgiju u Deribasivskoj ulici u Odesi.
Zašto bi poslije 8 mjeseci ruskog bombardiranja i brutalnih oružanih sukoba iko bio zaintereiran za takav događaj? Kako jedna spremna učesnica kaže: „To je suprotno od očaja. Čak i u najgorim situacijama ljudi će tražiti nešto dobro. To je megaoptimizam Ukrajinaca.“
Njeno svjedočanstvo treba prihvatiti zdravo za gotovo. U vrijeme ekstremne patnje orgija može biti poduhvat koji slavi život. Nema potrebe za „dubljim“ pseudo-frojdovskim objašnjenjem da kolektivna trauma ubrzava slamanje individualnih inhibicija i konvencionalnih društvenih normi. Istinski necivilizirani seksualni čin jeste onaj koji preduzimaju ruski vojnici i njihove vođe. Prema riječima Pramile Paten, specijalne predstavnice Ujedinjenih nacija za seksualno nasilje u ratu, ruski komandanti svojim trupama dijele vijagru. Seksualni napadi na ukrajinske žene djelo su „svjesne taktike dehumanizacije žrtava“, rekla je Paten.
Na veliku sramotu moje zemlje, Matjaž Gams, član slovenačkog državnog savjeta, reagirao je na priču o orgijama u Ukrajini riječima da kada civilizacija uđe u period propadanja, javljaju se „čudne, morbidne ideje“. Ali šta je čudnije i morbidnije: seksualna zabava (gdje su sve aktivnosti dobrovoljne i sporazumne) ili neselektivni ruski napadi na civilnu infrastrukturu i civile (uključujući i sistemsko silovanje kao vojnu taktiku)?
Posljednje nuklearne prijetnje izrečene su u vrijeme Putinovog nezakonitog pripajanja 4 ukrajinske teritorije koje nisu u potpunosti pod ruskom kontrolom, ali za koje Kremlj tvrdi da su „neotuđivi djelovi Ruske Federacije… Njihova sigurnost se tretira isto kao sigurnost bilo kog djela Rusije“. Implikacija je, naravno, da Ukrajina već zaslužuje nuklearni udar, jer osvaja teritorije koji bi trebalo da su pod ruskim nuklearnim kišobranom. Nije ni čudo što sajtovi za klađenje nude kvote za nuklearni napad ove godine, dok na hiljade ljudi ulaže svoj novac na „da“.
Dajući dodatni kredibilitet prijetnji, ruski zvaničnici su naredili evakuaciju Hersona, koji je sada skoro sasvim opkoljen ukrajinskim snagama. Poruka zvuči jasno: ako Ukrajinci ponovo zauzmu grad bit će savršena meta za nuklearnu bombu. U borbi protiv „satanizma“, kako je to nedavno nazvao Putin, sve je dozvoljeno.
Ali podjednako je morbidan i argument zapadnih mirovnjaka da Evropa treba poslati veliku delegaciju u Rusiju koja bi otvorila pregovore o uvjetima za mir. Naravno, treba da učinimo sve što je moguće da spriječimo novi svjetski rat; ali da bismo to postigli moramo početi sa realnim razumijevanjem onoga što je Rusija postala. To znači da treba odustati od ideje euroazijskog jedinstva i odbaciti argument da Evropa treba da formira blok sa Rusijom kako bi izbjegla da postane manji partner SAD-a u sukobu sa Kinom. Rusija je trenutno veća prijetnja za Evropu od Kine.
Da bi Evropa nastavila pregovore sa Rusijom morala bi takođe da izvrši pritisak na Ukrajinu da prihvati neke kompromise. To je upravo ono što Kremlj želi, jer bi pojačalo Putinov argument da je Ukrajina samo posrednik zapada, a ne prava država sa vlastitim utjecajem.
Šta onda da se radi? Pošto se Rusija očigledno ne može ignorirati najbolja opcija je da se dopre do protivnika rata u Rusiji i njenim satelitima. Kako je nedavno istakao Slavomir Sjerakovski, administracija ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog ima prirodnog saveznika u bjeloruskoj opoziciji, koja tiho čini sve što može da osujeti mobilizaciju svog društva za ruski rat. Ali do takvog saveza nije došlo. Naprotiv, ukrajinski zvaničnici pokazuju prezir prema Bjelorusima, prikazujući ih kao „slabe i konformiste“. Po Sjerakovskom to nije samo nemoralno, već i „politički glupo“.
Ruski protivnici rata su u istom položaju, na meti Putinovog establišmenta kao izdajnici, a od strane Ukrajine tretirani kao ruski agresori. Tako se zamagljuje smisao ukrajinskog rata. To nije sukob između „evropske istine“ i „ruske istine“, kako tvrde i Putinov ideolog Aleksandar Dugin i neki Ukrajinci. Ukrajina je front u globalnoj borbi protiv novog nacionalističkog fundamentalizma koji jača svuda, uključujući SAD, Indiju i Kinu.
Ono čime su Ukrajinci okrnjili svoju moralnu nadmoć nije bludničenje po predgrađima Kijeva, već neuspjeh u naporima da univerzaliziraju svoj otpor.
(TBT, Project Syndicate)
