Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
„Iz neredovnog rada izviru naše najveće muke. Snaga radnika postaje neredovna i neradni dani mu postaju navika; nerad povlači neumjerenost; neizvjesnost zaposlenja povlači nemar prema budućnosti. Sve to dovodi do krajnje bijede i mnogih duševnih i tjelesnih slabosti koje bijeda stvara.“
Tako je pisao Charles Stewart Loch, profesor ekonomskih nauka i statistike na Kings koledžu u Londonu i sekretar Društva dobrotvornih organizacija, u svojoj knjizi „Kako pomoći u slučajevima neimaštine“ iz 1883. Duboko uvjeren u razlike između „zaslužnih“ i „nezaslužnih“ siromašnih, Loch je „neredovni rad“ – povremeno zaposlenje – smatrao prokletstvom kasne viktorijanske ekonomije, koja je radnika „demoralizirala“ i uzrokovala njegovo otpadništvo iz moralnog okvira i nazadovanje ka urođenim sklonostima: „lijenosti“, „neumjerenosti“, „nemaru“ i, konačno, krajnjoj bijedi.
Bio je to svetonazor oličen u starim „sirotinjskim zakonima“. Po odredbama zakona o siromašnima iz 1834. oni koji traže socijalnu pomoć bivali su zatvarani u takozvane radne domove, a ukoliko su bili fizički sposobni podvrgavani su teškom radu. Početkom 20. stoljeća, umjesto pritvora uvjet za pružanje pomoći bila je procjena imovinskog stanja (što je bilo mnogo jeftinije), ali opstala je stigmatizacija ljudi koji traže socijalnu pomoć, kao i stav da su ljudi siromašni zato što neće da rade i da se zato moraju primorati na to.
Stoljeće i po nakon Locha, ne samo da je „neredovni rad“, koji sada eufemistički nazivamo „fleksibilno tržište rada“, opet postao obilježje ekonomije, već je u političku debatu vraćena i razlika između zaslužnih i nezaslužnih siromašnih, uz ideju o siromaštvu kao proizvodu individualne moralne propasti.
U novembru se navršava 80 godina od objave vjerovatno najvažnijeg izvještaja o pitanjima siromaštva i nezaposlenosti, pod nazivom „Socijalno osiguranje i srodne službe“, poznatijeg kao Beveridgeov izvještaj. Ekonomista i liberalni političar Wiliam Beveriddge tu se suočio sa „5 velikih zala“ koja muče društvo: oskudica, bolest, neznanje, zapuštenost i lijenost. Dobrim dijelom se oslanjajući na diskusije iz tog vremena, Beveridge se zalagao za državnu intervenciju u cilju ostvarenja pune zaposlenosti, socijalno osiguranje za nezaposlene, nacionalnu zdravstvenu službu, univerzalno srednjoškolsko obrazovanje i nacionalni program socijalne stanogradnje. Taj izvještaj je postavio temelje državi blagostanja u Britaniji poslije 2. svjetskog rata.
Ali koliko god Beveridgeov izvještaj bio značajan, on je ipak bio zasnovan na starim shvatanjima rada i siromaštva iz zakona o siromašnima. Već i samo tretiranje nezaposlenosti kao „besposličenja“ otkriva koliko se Beveridge oslanjao na viktorijanske moralističke predstave. Želio je racionalizirati tržište rada kako bi se rad iskoristio na najbolji način. Protivio se kolektivnom pregovaranju i „restriktivnim“ sindikalnim praksama, dok se istovremeno borio protiv nezaposlenosti i „neredovnog rada“.
Beveridge je pokrenuo formiranje sistema socijalne pomoći koji je pomogao suzbijanje onoga što se smatralo „socijalnom zavisnošću“ – neuspjehom u samostalnom životu – uz minimalne javne troškove. „Beveridgeov napad na besposličarenje“, primjećuje profesorka javnih politika Noel Whiteside, „bio je u suštini moralni krstaški pohod protiv traćenja ljudskih kapaciteta, koji je potkopao njegovu želju da sinhronizira osobno blagostanje sa ekonomskom efikasnošću“. Moralistički stav prema siromaštvu tako je opstao ne samo u Beveridgeovom izvještaju, već i u poslijeratnoj državi blagostanja.
Tokom 1980-ih, raspada se kejnzijanski konsenzus na kojem je izgrađena Beveridžova vizija ekonomske racionalnosti. Tržište rada je deregulisano, javne službe privatizovane, sindikalni otpor slomljen, dok je država blagostanja degradirana. U ovoj novoj eri, racionalnu upotrebu rada osigurat će tržište, a ne država.
I u novoj ekonomskoj eri opstala je stara ideja o siromaštvu kao moralnom, a ne političkom pitanju, gdje je siromaštvo posljedica ponašanja pojedinca, a ne politike društva. Od krstaškog pohoda novih laburista protiv „problematičnih porodica“ do Georgea Ozborna koji osuđuje „ljenjivce što će prespavati život na beneficijama“, obnovljena je podjela siromašnih na one koji zaslužuju i one koji ne zaslužuju pomoć (koja nikada u potpunosti i nije nestajala).
U većem dijelu historije javnih politika izostaje misao o „ljudskom razvoju“, ideja da uloga države ne bi trebalo biti svedena na racionalizaciju resursa, razne prinude nad siromašnima i održanje minimuma socijalne pomoći – već da ona treba da omogući ljudima da žive punim životom.
Ideja ljudskog razvoja duboko je usađena u filozofiju i psihologiju, ali mnogo manje u politiku. To ne znači da se ovaj koncept ignorira u politici. Dobar dio političkog diskursa zapravo je implicitna debata o tome kako najbolje osigurati taj razvoj. Bilo je trenutaka, recimo u godinama neposredno poslije 2. svjetskog rata, kada je ovo pitanje zvučalo mnogo urgentnije, a odgovori bivali jasniji.
Ali o temi ljudskog razvoja se rijetko razgovara, a kada se to i desi, njeno značenje se često iskrivljava i ograničava. Komunitarci, na primjer, kao što je američki filozof Michael Sandel, uglavnom pridaju veliku pažnju ideji i značaju zajednica u njegovanju ljudskog razvoja. Njihov pogled na zajednice, međutim, često je sužen i isključiv, a njihovo razumijevanje ljudskih sloboda ograničeno. S druge strane, libertarijanci ponekad govore o razvoju u smislu većih individualnih sloboda, ignorirajući činjenicu da je za to potrebna razvijena zajednica i da je rad nešto više od resursa dostupnog za eksploataciju.
Značaj ideje o ljudskom razvoju je u tome što nam omogućava da povežemo pojedinca sa društvom, navodeći nas da mislimo i o materijalnom poboljšanju i o društvenim vezama koje životu daju smisao. Takođe nas može navesti da preispitamo političke prioritete. Mnoge od zanemarenih oblasti savremenih javnih politika – dobar sistem brige o djeci koju finansira država, održiv sistem javnog prijevoza, dostojan okvir za društvenu brigu o starima – od suštinskog su značaja za svaku zamisao razvoja.
Možda aktuelni trenutak političkog haosa i dezintegracije ne djeluje povoljno za pokretanje ove debate. Ali upravo takav trenutak može biti idealan za reorijentaciju samog okvira unutar koga mislimo o javnim politikama. Osamdeset godina nakon Beveridgeovog izvještaja, krajnje je vrijeme.
(TBT, The Guardian)
