Piše: Farnush Ghadery, thebosniatimes.ba
Dok udobno sjedim u svojoj kancepalriji i pišem o pravima žena, žene i djevojke moje domovine pokrenule su ono za što se možemo samo nadati da će biti revolucija u Iranu.
Poput mnogih Iranaca u inostrnstvu, pratila sam svaki pokret, pjevanje i napor u njihovoj borbi protiv desetljeća ugnjetavanja. Osim tuge i ljutnje, mnoge od nas u inostranstvu muči osjećaj krivnje i bespomoćnosti.
Ali postoji nešto što možemo učiniti: biti “glas Irana” podupirući njihove napore i pojačavajući njihove glasove iz naših krajeva svijeta. Ipak, čini se da ne razumiju svi ovaj jednostavan zadatak. Različite skupine, od njemačkih i indijskih političkih stranaka do frakcija unutar same iranske dijaspore, pokušavaju kooptirati pokret za svoje ciljeve. Prikladno je razlikovati ove oportunističke političke programe od inkulizvnog i ujedinjenog pokreta u Iranu.
Protestii u Iranu započeli su nakon što je 22-godišnja iranska Kurdkinja, Mahsa (Jina) Amini, umrla nakon što ju je pritvorila državna policija za moral jer nije dovoljno prekrila kosu pod obaveznim hidžabom. Ovo nije prvi put da su iranske žene protestirale protiv zakona o nošenju vela u zemlji i ponižavajućih ovlasti policije za moral.
Tokom vladavine Reze Šaha Pahlavija (1925.-41.), praksa nošenja vela bila je zabranjena u Iranu, a žene su se poticale da se oblače u “zapadnjačku” odjeću. Dok je njegov sin i nasljednik, Mohammad Reza Shah, kasnije ukinuo ovu zabranu, dijelio je s ocem afinitet prema zapadnoj viziji modernosti koja se sukobljavala s tradicionalnijim načinima života.
Suprotne ideologije
Nakon revolucije 1979. država je nametnula veo. Pod obje agende, veo je predstavljao ključni simbol za oslobađanje od ograničenja druge strane. Dok je monarhija prikazivala otkrivanje kao korak prema zapadnoj modernosti i udaljavanje od religijske tradicije, za islamski režim je obvezno nošenje vela služilo kao protivljenje zapadnoj dominaciji.
Unatoč suprotnim ideologijama, i Pahlavi monarhija i trenutni režim instrumentalizirali su tijela iranskih žena za svoje političke ciljeve. Zakoni o obveznom nošenju vela i zabrana nošenja vela su oba načina kontrole žena, oblik nasilja patrijarhalne države.
I dok Iranci riskiraju svoje živote kako bi oslobodili Iran od okova režima, političke grupe su iskoristile priliku da prihvate ovu feminističku, inkluzivnu revoluciju. U Indiji su hinduistički nacionalisti iskoristili iranske proteste kako bi podržali svoje napade na muslimane. U nedavnom saslušanju pred Vrhovnim sudom, vlasti u Karnataki ukazale su na prosvjede protiv hidžaba u Iranu kao opravdanje za zabranu nošenja vela u školama u toj južnoj indijskoj državi, što je dio šire akcije protiv muslimana u Indiji.
Ali ovaj okvir zanemaruje činjenicu da se iranske žene bore protiv obaveznog hidžaba kao dio većeg pokreta za oslobađanje žena od kontrole patrijarhalnog državnog nasilja. Jedina zajednička tačka zabrane nošenja vela u školama u Indiji i nedavnih događaja u Iranu jest pokušaj kontroliranja žena.
U međuvremenu, u Njemačkoj, krajnje desni političar Jurgen Braun iskoristio je Aminijevu smrt i proteste u Iranu kao podršku islamofobnim tvrdnjama svoje stranke. Optužujući njemačku vladu za nedovoljnu akciju protiv islamskog režima, izjavio je da su nedavni događaji u Iranu “u velikoj mjeri povezani s mizoginim i nehumanim islamom”. Za nekoga čija stranka (Alternativa za Njemačku) smatra da bi se žene trebale vratiti svojim tradicionalnim ulogama kućanica i smatra feminizam kočnicom društvenog razvoja, zanimljivo je vidjeti ovu iznenadnu zabrinutost za prava žena.
Uobičajena strategija islamofobne politike uključuje namjerno spajanje vjerskih režima, uključujući iranski, s religijom islamom, u pokušaju da se viktimiziraju muslimanske žene i ocrne muslimani kao muškarci. Kooptacija protesta u Iranu, ujedinjenog pokreta protiv državnog nasilja, stoga je izvan oportunizma.
Različiti zahtjevi
Ovaj oportunizam nije ograničen samo na političare, budući da dijelovi podijeljene iranske dijaspore čine iste greške koje su činili posljednja četiri desetljeća, što predstavlja ozbiljnu prepreku podršci Iranaca u zemlji. Moja vlastita iskustva na protestima u Londonu i Hamburgu, u Njemačkoj, svjedočanstvo su ove štete: demonstracije o pitanjima legitimnih prava rutinski se prekidaju političkim povicima i dobacivanjem, odvraćajući prijeko potrebnu pozornost s pokreta unutar Irana.
Aktuelni protesti u Iranu ilustriraju intersekcijski feministički pokret koji se bavi slojevima marginalizacije koji su desetljećima trajali pod različitim režimima. Iako je započeo borbom žena za slobodu, sada obuhvaća raznoliku lepezu zahtjeva, uključujući među marginaliziranim kurdskim i baloškim stanovništvom.
Zaista, pokret nadilazi građanska i politička prava i uključuje sindikate i središnje ekonomske sektore u zemlji (naftni i petrokemijski radnici su stupili u štrajk, kao i bazarni trgovci). Iranci stoje zajedno suočeni s desetljećima nasilnog ugnjetavanja. Protestanti predstavljaju ujedinjenu frontu, i dok neizbježno postoje podjele – koje imaju tendenciju da dođu do izražaja kada se protivljenje ugnjetavanju pretvori u prijedloge za buduće političke programe – ovo je samo dokaz različitosti Iranaca.
Izvan zemlje, dugujemo iranskim protestantima – od kojih neki žrtvuju svoje živote – da primjereno prikažemo njihove napore i osudimo politički orijentirano, oportunističko kooptiranje. Većina dijaspore razumije našu zadaću: dok režim ograničava pristup internetu i zapadni mediji uglavnom šute, naš je cilj biti “glas Irana” i nositi ovaj pokret diljem svijeta. Ovo postaje još važnije kako se režim sve više obračunava s demonstrantima.
Dok ovo pišem, učenice skandiraju paravojnim snagama i gaze po fotografijama lica ajatolaha Ali Khameneija. Ove djevojke su definicija hrabrosti. Oni riskiraju svoje živote za Iran u kojem mogu živjeti slobodno, bez obzira na to kako to izgleda. Moramo se nadahnuti od njih i od drugih Iranaca koji se neumorno bore da ove prosvjede pretvore u revoluciju. Budimo njih glas.
(TBT, MEE)
