Piše: Jan-Werner Muller, thebosniatimes.ba
Empirijski nalazi jasno pokazuju da su demokratije posljednjih godina bile u opadanju, kako po broju tako i po kvalitetu. Otuda slijedi da je u usponu neki novi politički sistem koji zamjenjuje demokratiju. Kako se ta alternativa razlikuje od historijski poznatih oblika autokratske politike još nije sasvim jasno. Pažnju javnosti uglavnom privlače politički moćnici, kao što su bivši predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump i bivši predsjednik Filipina Rodrigo Duterte, ali takve figure nisu ništa novo u historiji svijeta. Pravo pitanje je šta je omogućilo njihov uspon i hoće li njihov metod upravljanja opstati i poslije njih?
Tri nedavno objavljene knjige posvećene političkim sistemima u 21. stoljeću nude različite odgovore na ta pitanja. U jednoj se zaključuje da umjesto otvorene represije današnji autokrati radije koriste manipulaciju građanstvom; to je vjerovatno najsofisticiraniji i najutemeljeniji prikaz novih alternativa demokratiji. U drugoj se ispituju greške liberalnih demokratija u ophođenju sa novim autokratima. Tema treće knjige je faktor koji je navodno doveo do opadanja demokratije – to su rastuća diversifikacija društava i teškoće u upravljanju takvim društvima – ali otuda ne slijedi da su demokratije osuđene na propast.
Dominantan je utisak da se današnje autokratije razlikuju od nekadašnjih diktatura po tome što se vladari koji bezobzirno koncentriraju vlast u svojim rukama uzdržavaju od formalnog ukidanja institucija kao što je parlament. Štaviše, ne odriču se ni ideje demokratije. Sergei Guriev i Daniel Treisman to potkrepljuju empirijskim podacima u knjizi Spin doktori. Guriev i Treisman, eksperti za Rusiju, razlikuju „diktature straha“, tradicionalni model koji ideološku jednoobraznost osigurava terorom, i „diktature spinovanja“ kao noviji oblik u kome se ne pribjegava otvorenoj represiji dok izgledi za smjenu vlasti ostaju zanemarljivi.
Tradicionalne autokratije nisu nestale. Guriev i Treisman konstatuju da je Kina, kao najistaknutiji primer tog tipa, upravo obavila proces „digitalizacije starog modela izgrađenog na strahu“. Ipak, trend promjene je evidentan: koristeći empirijski model autori su ustanovili da je u ukupnom broju autokratija udio diktatura straha opao sa 60 odsto, koliko je iznosio 70-ih godina 20. stoljeća, na manje od 10 odsto u periodu poslije 2000. godine. U međuvremenu je udio diktatura spinovanja porastao sa 13 na 53 odsto.
Spin diktatori stalno skreću pažnju stanovništva sa pravih problema i tako ga čine poslušnim. Oni ne insistiraju na neprekidnoj lojalnosti. Izborne pobjede sa 99 odsto dobijenih glasova izazivaju gnjev građana. Zato će se novi diktatori pobrinuti da pobjeda bude dovoljno ubjedljiva da demoralizira opoziciju, a da pritom ne proizvede utisak očigledne prevare. Guriev i Treisman pionira tog novog oblika autoritarizma nalaze u Singapuru, gdje je Li Kvan Ju, premijer od 1959. do 1990, uspio održati privid demokratije redovnim organiziranjem izbora. Umjesto da opozicione lidere hapsi zbog drugačijeg mišljenja, izvodio ih je pred sud zbog kleveta. Poslije bankrota zbog dosuđenih kazni gubili su pravo da se kandidiraju, jer je usvojen zakon koji građanima koji su bankrotirali zabranjuje obavljanje javnih funkcija.
Ako su se tradicionalne autokratije oslanjale na iluziju konsenzusa, današnji autokrati nastoje osigurati konsenzus izgradnje iluzija – bilo da je to iluzija opstanka stvarne demokratije, neograničene kompetentnosti vladara ili povratka stare veličine. Guriev i Treisman primjećuju da mnogi od takvih lidera u početku uživaju znatnu popularnost – primjer je predsjednik Rusije Vladimir Putin – da bi onda postepeno transformirali institucije da ne izgube vlast kada se okolnosti promjene. Takav autokratski model lahko prelazi nacionalne granice, tvrde autori, između ostalog i zato što ne podrazumijeva jedinstvenu ideologiju (Li Kvan Ju je sebe nazivao pragmatičarem).
Guriev i Treisman navode mnoštvo empirijskih podataka kojima potkrepljuju iznijete tvrdnje. U svakom od poglavlja opisani su različiti mehanizmi koje su diktatori 21. stoljeća koristili da sačuvaju vlast, a da se pritom ne prikažu kao tirani. Autori pokazuju da su današnji autoritarni lideri manje nasilni u poređenju sa svojim prethodnicima iz 20. stoljeća. Takođe su manje skloni započinjanju ratova. Ali i tu postoji izuzetak. Guriev i Treisman primjećuju da je Putin započeo mnogo više ratnih sukoba nego bilo koji drugi spin diktator: 21 u vrijeme pisanja knjige, odnosno 22 sa invazijom na Ukrajinu.
Putinovo ponašanje nakon početka rata u Ukrajini dovodi u pitanje neke od aspekata prikaza novog autoritarizma koji nude Guriev i Treisman. Ruski lider je ovog proljeća zatvorio posljednje – već marginalizirane – nezavisne medijske kuće u Rusiji i sada radi na nametanju sopstvene ideologije čitavom društvu. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan takođe je na sličan način odustao od simulacije demokratije i napravio iskorak u otvorenu represiju poslije pokušaja puča 2016. godine. Izgleda da su današnji autokrati spremni da se vrate na model straha kada se okolnosti promjene i međunarodni kontekst im to dopusti.
Pokušaji Erdoganove vlade da uz nategnute legalne izgovore spriječi kandidaturu popularnog gradonačelnika Istanbula na predsjedničkim izborima zakazanim za narednu godinu bliži su modelu koji opisuju Guriev i Treisman, što pokazuje da represivne taktike mogu koegzistirati sa naizgled mekšim pristupom. Takođe, nezavisno od karaktera njihovih režima, današnjim autokratima u prilog ide još jedan važan faktor: za razliku od 20. stoljeća, kada su mnoge granice bile zatvorene, današnji nezadovoljnici mogu napustiti zemlju. Putin se tako oslobodio stotina hiljada obrazovanih ruskih građana koji su napustili zemlju poslije invazije Ukrajine.
Ali činjenica da spinovanje lahko može biti zamijenjeno istinskim terorom kada prilike to dopuste nije ključni argument protiv teze Gurieva i Treismana. Oslanjajući se na širok uzorak slučajeva oni dolaze do važnih nalaza o stanju politike na početku 21. stoljeća: suprotno uvjerenju popularnom među liberalnim demokratima poslije pada Sovjetskog Saveza, autokratije ne padaju same od sebe; autokrati su sposobni da uče i usavršavaju svoje metode. To što su neki od njih bez razmišljanja pretvaraju u klasične diktatore dovodi u sumnju tvrdnje autora da će „koktel modernizacije“ koja donosi napredak u ekonomiji i naročito obrazovanju na kraju donijeti i propast autokratija. Takvi lideri očigledno nisu nepobjedivi, ali postavlja se pitanje mogu li oni jednostavno nastaviti unedogled inovirati i usavršavaju tehnike vladanja da bi neutralizirali političke efekte modernizacije?
***
U novinarskom maniru pisano Doba moćnika Gideona Rachmana odlično dopunjava studiju Gurieva i Treismana napisanu jezikom društvenih nauka. Kao što naslov pokazuje, i Rachman, kolumnista Financial Timesa, vjeruje da je svijet ušao u novo doba. Putin je izvorni arhetip političkog moćnika, a uspon Xi Jinpinga na mjesto šefa Komunističke partije Kine 2012. godine potvrdio je trend. Važno je primijetiti da ovaj model nastao izvan zapada nije ograničen na autoritarne režime: Trump i britanski premijer Boris Johnson takođe su primjeri političkih moćnika, piše Rachman.
Smještanje trapavog pripadnika britanskog establišmenta i saudijskog krunskog princa Mohameda bin Salmana optuženog za ubistvo u istu grupu čini se neprimjerenim, ali Rachman vjeruje da između njih postoji veza. Strategije koje današnji lideri koriste da bi kontrolirali nezavisne institucije, naročito pravosuđe i slobodne medije, veoma su slične, tvrdi on. Slične su i njihove retorike: Johnsonovo raspirivanje sumnji u „ljude koji zaista upravljaju državom“ ne razlikuje se mnogo od Erdoganovih napada na „duboku državu“.
Johnson ne izgleda kao autoritarna politička figura, pa je uspio preživjeti brojne krize zahvaljujući tome što se Velika Britanija u velikoj mjeri oslanja na nešto što historičar Peter Hennesy opisuje kao model „dobrih momaka“ na vlasti, model u kom nije moguće da neko ko ostavlja utisak dobrog momka zapravo bude politički odmetnik. Uprkos brojnim ispadima s repertoara autoritarnih političara – kao što su pritisci na izbornu komisiju – Johnsonu su političari, novinari i građani godinama sve opraštali, dijelom zbog šarmantne persone koju je izgradio, a dijelom zato što niko nije bio spreman povjerovati da jedna od najstarijih demokratija klizi u pravcu autokratije.
Rachman je imao pristup mnogima od ličnosti o kojima piše, bilo kroz formalne intervjue ili društvene događaje. Između ostalog, on opisuje vjenčanje kome je prisustvovao prije nekoliko godina, gdje je Johnson kao jedan od gostiju izjavio da kolumne koje je pisao protiv Evropske unije ne treba shvatati previše ozbiljno. Naravno, informacije takve vrste nije moguće verifikovati. Rachman piše i da je autokratski mađarski premijer Viktor Orban svog velikog saveznika, poljskog lidera Jaroslawa Kaczynskog, nazvao ludakom nakon što su zajedno proveli jedan dan 2016. godine – što bi trebalo da potvrdi kontrast između Kaczynskog kao nacionalističkog katoličkog fanatika i Orbana kao oportuniste. Ali i to je samo nešto što je neki Orbanov prijatelj ispričao Rachmanu.
Kroz Rachmanov prikaz galerije političkih moćnika provlače se i tonovi liberalne samokritike kada ukazuje na „potrebu zapada da otkriva nove liberalne heroje“. Figure kao što su Erdogan i etiopski premijer Abiy Ahmed nekada su slavljeni kao veliki reformatori; Rachman pokazuje kako političari spremni ponavljati ključne reči kao što su globalizacija, diverzitet i dobra uprava automatski dobijaju pažnju i podršku. Ali priznaje da je u tom pogledu i sam griješio i navodi sopstvene kolumne u Timesu kao primjer pogrešnih procjena figura kao što je indijski premijer Narendra Modi. Postoje li još mračnije strane ove priče – slučajevi kada zapad pruža legitimitet preobraćenicima i u to ime zanemaruje njihove zloupotrebe institucija demokratije? Rachman o tome ne govori.
Bertolt Brecht je rekao: „Teško zemlji kojoj su potrebni heroji“. Teško i onim zemljama u kojima se posao političkih analitičara svodi na nagađanje o tome šta je u glavama lidera. Postoji li neki širi obrazac kojim se može objasniti ovaj trend? Rachman nudi uobičajenu listu polazeći od gubitnika u procesu globalizacije, ali pitanje je koliko se ovaj trend može generalizirati. Politički moćnici u različitim zemljama možda slično izgledaju, ali to ne znači da su razlozi njihovog uspjeha identični. Zapravo, Rachmanove analize lokalnih konteksta potvrđuju da karijere autokratskih lidera pokazuju osobenosti koje se ne mogu obuhvatiti uopštenim zapažanjima o globalnom talasu populizma.
Rachman identificira jednu posebno pogubnu strategiju moćnika u velikim multietničkim demokratijama kao što su Sjedinjene Države: strah da će „obični ljudi“ – što je eufemizam za bijelu većinu – biti zamjenjeni prijetećim „drugim“. Otuda slijedi da jedino snažan vođa može zaštititi građanstvo od te „zamjene“. Mada su današnji ambiciozni autokrati odustali od najvećeg dijela repertoara diktatora 20. stoljeća, sejanja panike se ne odriču.
Teorija o velikoj zamjeni stanovništva – zavjeri koja neprijatelje nacije identificira kao one koji žele da „naše“ zamjene „drugima“– centralni je element radikalno desničarske retorike u mnogim zemljama. Utoliko je važnije nego ikad pažljivo uokviriti rasprave o demografiji. U knjizi Veliki eksperiment Yascha Mounk, istaknuti politikolog, ponavlja zapažanje bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame i konstatira da je multietnička demokratija „eksperiment“. Takva formulacija implicira da iza eksperimenta stoji neko ko vuče konce. U svakom slučaju, on je veoma zabrinut da bi se eksperiment mogao loše završiti. Mounk ukazuje na čovjekovu plemensku prirodu ili, kako sam kaže, sklonost „grupisanju“. Zemlje visokog diverziteta mogu završiti u anarhiji, brutalnoj dominaciji jedne grupe nad ostalima ili nelagodnom kompromisu u kome je vlast podijeljena između više grupa.
Mounk predlaže tri moguća rešenja: prilično nejasno formuliran skup politika; privlačnu metaforu za zamišljanje raznolikog, ali harmoničnog političkog tijela; i uopćeno pozivanje na optimizam nasuprot „modernom pesimizmu“ za koji tvrdi da je dominantan jednako na ljevici i desnici. Mounk se elegantno pozicionira između etnonacionalizma i neke izmišljene ljevice. Radikalna desnica vjeruje da eksperiment neće uspjeti zato što se manjine ne mogu u potpunosti integrirati, dok neki neimenovani „akademski i aktivistički krugovi“ sa ljevice očajavaju zbog nesposobnosti demokratije da učini kraj strukturnom rasizmu. Zato u tom sukobu bez kraja predstavnici progresivnih snaga pozivaju ljude da „prigrle svoje identitete“.
To je primjer lažne ravnoteže zbog koje je centrizam postao ozloglašen. Raspirivanje mržnje prema etničkim i vjerskim manjinama je sasvim stvarna prijetnja u nekim od najvećih demokratija: s druge strane, navodno pesimistična ljevica je u Sjedinjenim Državama potpuno marginalizirana, a u drugim zemljama o kojima Mounk piše nema mnogo uticaja. Umjesto izračunavanja ekvidistance u odnosu na obje pozicije, autoru bi bilo bolje da je više poradio na slici koju predlaže kao zamjenu za klišee melting pota i činije salate: otvoreni javni park u kome se susreću različiti ljudi radeći različite stvari. To je dobra metafora, ali nije jasno kako bi se to tačno pretočilo u konkretne politike.
Mounk nudi spisak stvari koje mu se dopadaju, od rangiranog glasanja do snaženja socijalne države. Ali knjiga zaobilazi najteža pitanja: treba li vjerskim zajednicama dopustiti rodno ekskluzivne škole, da li bi to potkopalo građanski patriotizam za koji se Mounk zalaže, da li je posvećenost razvoju diverziteta u institucijama poput univerziteta odgovor na potrebu da se „prigrli svoj identitet“ ili se to čini u ime zajedničkih univerzalnih ideja?
U Mounkovoj knjizi nema istraživanja i izvještavanja; najviše prostora dato je samozadovoljnom centrizmu koji je ovdje u opasnosti da pruži legitimitet antidemokratskoj desnici. Zašto bi autor koji sebe smješta lijevo od centra zahtjevao „razumne mjere predostrožnosti koje će eliminirati izborne prevare“ ako je već dokazano da takvih prevara nije bilo? Zašto traži da Evropska unija prebaci donošenje odluka „u društvenom i kulturnom domenu“ na nacionalni nivo ako znamo da EU zapravo nema značajnih kompetencija u toj oblasti. Pod tradicionalnim političkim okolnostima vjerovatno bi bilo razumno činiti ustupke i jednima i drugima, ali u situaciji kada jedna strana sistematski plasira laži, to je pogrešna politička procjena.
Jedini koristan uvid koji se može izvući iz ove knjige je konstatacija da demografija nije sudbina. U ovom slučaju Mounkov mehanički dualizam ima izvjesno opravdanje: mnogi demokrati u Sjedinjenim Državama vjeruju da je budućnost njihova zbog rastućeg broja glasova pripadnika manjina. Zato republikanci pojačavaju napore da otežaju glasanje. I jedni i drugi gube iz vida fluidnost identiteta i činjenicu da partije imaju dosta manevarskog prostora za donošenje odluka o tome kome će se obratiti. Mounk je u pravu kada kaže da obje strane treba da se oslobode ove „najopasnije ideje u američkoj politici“ – ali to je prilično slab učinak za autora koji se predstavlja kao „jedan od vodećih svjetskih eksperata za krizu liberalne demokratije“.
Možda svijet zaista ulazi u novi hladni rat, ali za razliku od lidera Sovjetskog Saveza i Kine u 20. stoljećuu, današnji autokrati ne nude ideologije sa globalnim ambicijama. Oni zapravo nemaju nove političke ideje i često se pravdaju pozivanjem na demokratiju. Ono što je novo jeste vještina usavršavanja tehnika vladanja i eksploatacija sklonosti zapada da profit postavlja iznad političkih načela. Putinov sistem se u velikoj mjeri oslanjao na rupe u zakonu i spremnost zapadnih bankara, advokata i agenata za nekretnine da sarađuju sa ruskim oligarsima. Diktature spinovanja imale su koristi i od spremnosti bivših zapadnih lidera da ih potvrde kao stvarne demokratije.
Ipak, moguće je da će invazija na Ukrajinu primorati zapad na suočavanje sa istinom i preispitivanje odnosa sa protivnicima. Odlična knjiga Gurieva i Treismana, a donekle i Rachmanova knjiga, mogu pomoći zapadu da razumije svog protivnika.
(TBT, Foreign Policy)
